April u Beogradu

Fakultetski hodnik, budući akademski građani šnjuvaju levo-desno osim onih koji su na vreme posadili guzice na radijator te čekaju dolazak ljudi u plišanim sakoima sa kožnim laktovima, kolege sa najk-podočnjacima od uporedne konzumacije skripte u kojoj je neko savestan i nesebičan sve lepo sažeo na 500 stranica sitno kucanog teksta i rakije slonovače radi razbijanja treme, koleginice u odeći sa bratove svadbe, vazduh zapanjujuće čist, niko ne puši osim lika koji glasno izjavljuje da je tu turistički, da vidi koja će pitanja da izvuče i da ga boli kurac, on će da plati kaznu 5000 a faks 500000, osmesi iz turšije, k’o ispred zubara, opšte preslišavanje, osluškivanje drugih zaključak da se blage veze nema o čemu ovi ljudi pričaju i mahnito listanje skripte, devojka sa objedinjenom obrvom se glasno preslišava i na primedbu da bude malo tiša odgovara „ODJEBIVIDIŠDASEPRESLIŠAVAMPRESLIŠAVAMSEJERSAMUČILACELUNOĆ CEEEEEEEEEEELUNOĆSAMUČILAAPOJMANEMAMPAŠĆUAAAAAAAAAAAAAAAAA!“, počinje i prestaje da plače i nastavlja od trećeg zareza četrdesetsedme fusnote desetog poglavlja, vrisak iz WC-a, maksimalno napucana ribetina vrišteći izlazi sa štiklama jedanaesticama umazanim jednim lepim govnetom, za njom se tetura lik, „Jaoooo, izvinite koleginice, ja mislio to muški, dopustite mi da vam to obRRRRLЈLЈLЈLЈLЈLЈ-!“ i povrati po njoj, ostaci pasulja i bečke šnicle joj se slivaju među sise i ona se onesvešćuje nakon čega je odnosi domar u nepoznatom pravcu, koleginice se potuljeno smejulje, kolege bi je jebale i da joj se lik posrao po sred glave.

Ispred jednog od kabineta neki lik stoji sam i čeka, akademske prehrambene navike mu uzele danak, kolega Etiopljanin sa razmene pustio mušku suzu nad njim, u očima mu diploma, redovi na birou i tezga na pijaci. Dolazi riba koja, najverovatnije da bi uštedela vreme, u istoj odeći posle ide u Teatro i progovara uzduž napuklim glasom tretiranim „EVE“ cigaretama od prve godine srednje škole.

– E, je l’ se ovde polaže kod Karovića?

– Aha, još nije došao, čekam ga.

– Juoooooooj… Samo nas dvoje polažemo?

– Valjda. Izgleda.

– Juoooooooooooj… (onomatopeja udisanja i zabrinute face) A šta polažeš?

– Pa – ovaj – isto što i ti – valjda.

– Ahahahaha, da, dobro, a kako se zove predmet?

– Ne znaš kako se zove?

– Ma znam bre, zaboravila sam, nisam išla na predavanja, neću se smaram.

– A kako si prijavila ispit?

– Nisam ja, drugarica mi prijavila, vidiš onu brkatu na radijatoru, ona mi stalno prijavljuje ispite, koji je to debil, prijavila mi kod Hadžimarkovićke i umesto „uvod u – šta god“ napisala „Priroda i društvo“, mislim jebote, to je predmet iz osnovne škole, koliki moron treba da budeš, mi smo na fakultetu.

– Aha, ovaj… Hoćeš da ti napišem koji je predmet? Čitaš latinicu?

– Ahahahahaha, kako si duhovit, pa kako šaljem poruke, reci, zapamtiću!

– Teorija postmoderne onomastike.

– Moderna plastika, e srce si!

– Sigurna si da nećeš da zapišeš? Makar na dlan, možda bude postavljao potpitanja?

– Ma ne, zapamtila sam, ja to povežem sa nečim, „moderno“ – fešn, „plastika“ – Plastik, znaš, ja sam asocijalni tip, to je iz psihologije, kupila sam knjigu u „Laguninoj“ knjižari prošle godine za plažu.

– Interesantno, nisam to znao. Ti si baš načitana, koliko vidim.

– Da, strašno mnogo čitam, znači užas koliko čitam, nisam kao neke glupače, jebote, došla sam u Beograd da se obrazujem, pročitala sam sve od Sofi Kinsele i Trejsi Ševalije, sad čitam „Alhemičara“, znaš, Koeljo je vrlo težak pisac, ne može to svako da čita.

– Živa istina, uvek osetim tegobe kad ga čitam, moguće da se radi o čiru.

Osnovna literatura za doktorsku disertaciju.

– Eto vidiš, a ja sam uvek volela da čitam i rano sam naučila, još u prvom razredu, znači klasika, ono „moma i mama“, „moma ima mamu“, sve sam to super znala, uvek sam bila odlična!

– I sad si, gram ti ne bih dodao… Mozga, naravno.

– Pa eto, i evo sad sam ponela nešto dok čekam, hoćeš „Gloriju“ možda?

– Hvala, savladavam se, ne bih da mešam gradivo, mada me stravično zanimaju novi uspesi nizozemskog prestolonaslednika na polju jedrenja i nova tašna kraljice Ranije.

– Je l’ da da je žena PRELEPA? Ona mi je idol, bavi se školovanjem sirotinje i uvek je preskupo obučena, ja je obožavam, ona je kraljica!

– Redak spoj humanizma i visoke mode, imaš dobar uzor.

– Hvualja, mi smo vrlo slične, još samo da nađem nekog šeika, znaš kako kaže Brena, „hej, šeki, šeki, tako ti Alaha, dovešću te šeki do prosjačkog štapa“, hahahahahaha!

– Nisam čitao.

– A moja drugarica se preko interneta uvalila u „Emirates“ kao stjuardesa, obišla ceo svet, živi punim plućima, ja budala ostanem ovde, a mogla sam i ja, kaže mi prijavi se a ja ne mogu to da nađem na fejsu, a primili bi me sto posto, bolja sam riba od nje deset puta, bila sam prva pratilja na izboru za „Mis lipovičke noći“.

– To obavezno da navedeš u CV-u kad budeš tražila posao i kaži još da si fleksibilna, temeljna i da možeš da radiš više poslova odjednom.

– Eee, pa imam sve to, radim već u jednoj marketinškoj agenciji, znaš, ja sam tamo model!

– Pa ja vidim poznata si mi nešto – da, da, pa tebi sam dao 500 dinara za tri epruvete jegera!

– A, to, pa da, da, radimo i promocije, kad nema drugog posla, evo, baš smo sad za vikend bile u Trsteniku, diskoteka „Čarapan“, svirao Dženan, super peva, znaš kako je sladak, odlično sam prošla, kupila sam od toga ovu torbicu, je l’ da da je preslatka?!

– Verovatno, slabo sam upućen, pare uglavnom koristim da kupim nešto za jelo i pivo.

– Ajuoooooj, kako možete da pijete pivo, ja ne mogu, meni je to gorko, kad izađem pijem martini ili koktele!

– Jebiga, uklapa mi se u budžet.

– A mukica, pa ti moraš da platiš piće, juooooooj…

– Šta ćeš, moraš i ti da zaradiš nešto.

– E, a je l’ znaš ti kako izgleda Karović, ja ne znam, bila sam samo na prvom predavanju?

– Visok gospodin šezdesetih godina, rođen u Nikšiću, ovde studirao, ovde magistrirao, ovde doktorirao, ovde predaje, ovde će da umre, dekan mu je brat od strica a žena predaje na drugoj godini, stalno mu igra levo oko, posledica zgusnutog rasporeda obaveza ovde, u ministarstvu i na Megatrendu, potencijalni akademik, topla ljudska priča sa elementima folklora i političkog trilera.

– Juoooj, ja sam čula da je on opasan i da obara za sitnice…

– Poslužiću se studentskim izrazom za govno: korektan. A može i „traži“.

– Ma nije, znaš šta, pre njega je ispitivao Saša, asistent, on je bio super, bila sam na konsultacijama kod njega, posle išli na piće – nego on ode u Ameriku a ja još nisam ni polagala pa se cimam sad.

– Ma šta te briga ako si spremila, i da nisi, sigurno ćeš da se izvadiš na opštu kulturu.

"Profesore, slobodno proverite, nemam puškice."

– Ej, pa spremila sam se, ahahahaha! (onomatopeja diskretnog zadizanja suknje radi prikazivanja puškica zataknutih za samostojeće čarape)

– (onomatopeja bale)

– Nego ja sam čula da ne da ni pet minuta za koncept, jebote, kako da stignem da izvadim puškice?

– …Polako… Vrlo, vrlo polako… Bez žurbe… i sa uživanjem…

– Jesi dobro?!

– …Ja? Super. Odlično sam. Nego slušaj, ti ćeš to sigurno da položiš, ja… sad čisto sumnjam. Uglavnom, vodiš na piće posle ispita?

– Juooj, pa ne znam, moram posle da se nađem sa…

– Ajde bre, dužna si mi trista dinara za jeger!

– Pa dobro. Аli samo na piće, nemoj da budeš kao Saša.

Tagovi:

dijalogstudenti