INTERVJU: Marka Žvaka

Tarzanija prave intervjue radi retko, a kad se već odlučimo za nekog taj mora da valja, kao gosn Popara na primer. Istoj ligi pripada i duo iz emisije Marka Žvaka. Šaponja i Čavić kao dva dobra duha gacaju beogradskom kaldrmom, asfaltom i blatom te snimaju kojekakve bizarnosti ali i nalaze zanimljive ljude koje niko neće da pusti na, recimo javni servis u prajm tajmu, a trebalo bi jer su zanimljiviji od ovih regularnih milion puta.

Da otvorimo sa nečim bitnim: Odakle su Šaponje?

Šaponja: Ove moje Šaponje potiču iz Dalmatinske zagore, preciznije između Benkovca i Knina, selo Dobropoljci. U pitanju su „pasivni“ krajevi ljutog damatinskog krša poznatog i kao Bukovica. To je područje u kome živi i čagalj.

Čavić: Šaponje su rođe!

E sad, vi ste radili na najboljoj emisija svih vremena – Ciklotronu. Da li vam se teme koje ste tada obradjivali razlikuju od sadašnjih? Da li je možda promenjen pristup obradi tema?

Šaponja: Hvala na pohvalama! Samo da napomemo da smo oba serijala Ciklotrona pravili zajedno sa Ivanom Petrovićem, koji je bio sa one strane kamere, kao reditelj i snimatelj, a Marka Žvaka je forma koju radimo samo nas dvojica – Dušana.Teme koje smo obrađivali u Ciklotronu se ne razlikuju mnogo od tema kojima se bavimo u Marka Žvakama. Biramo ih tako da se bavimo stvarima koje su nama zanimljive i koje bismo mi voleli da gledamo negde. Ranije je to bila samo televizija sada je to i internet i TV. Trudimo se da teme budu i vanvremenske, da mogu da se gledaju i posle desetak godina. Pristup obradi tema je znatno drugačiji jer smo za svaku epizodu Cikolotrona imali mnogo više vremena da pratimo protagoniste i teme, samim tim je i krajnji proizvod bio bogatiji, ali zato postoje samo dva serijala. A Marka Žvaka kao kratka forma ima isti duh, ali u sebi ima mnogo manje uloženog vremena tokom produkcije jedne epizode, i ide već godinama jednom nedeljno, preživela je sva medijska tumbanja do dan danas, za razliku od Ciklotrona koji je sada samo u našim srcima.

Čavić: Čeznem za Ciklotronom u smislu vremena kojim smo se bavili i posvećivali temama. S Marka Žvaka je brže i kraće. Sada snimimo najčešće u cugu, eventualno dvaput odemo, Ciklotrone smo snimali po deset meseci, desetine puta obilazili junake. Onda na kraju dobiješ blago, stvori se međusobno poverenje, ljudi se otkrave, potpuno otvore, tokom vremena izbrusiš početnu ideju, koriguješ pristup…

Jedan od nastavaka je „Opstanak“. To je podrazumevalo osmomesečno praćenje beskućnika i njihovog života na ulici. Da li se planira neki takav, da kažemo, zahtevniji projekat?

Šaponja: Da, imamo par sporohodnih projekata u procesu nastajanja, ali da ne ureknemo bolje da ne otkrivamo teme koje u njima obrađujemo. Ne stižemo baš od svakodnevnih “korica hleba” fazona da ubrzamo i isproduciramo takve zahtevnije stvari.

Čavić: Trenutno potpuno živimo od drugih stvari i grabimo svaki slobodni tren da bi se bavili kompleksijim projektima.

Ko je najveća faca koju ste ikada snimali u emisiji?

Šaponja: Uf, teško pitanje, ima jakih likova, pada mi napamet junak epizode Nadivniji beogradski taksista, Zoran Rašić Raša.

Čavić: Volim Čađu. U izrazu je sveden i smiren. Sve ostalo je abnormalno. On je odžačar koji svaki dan pijucka u okolini Zemuske pijace.

Koliko dugo ste snimali epizodu o Beogradskim trovačima i da li je snimanje ostavilo neke posledice?

Šaponja: Nekoliko dana smo je slimali pošto nismo mogli sve odmah da isprobamo..Za sada sam OK, ali to može da bude kao sa bačenim uranijumum, ili Černobiljem, GMO hranom, ludim kravama, da posledice stižu naknadno.

Digresija: Šaponja, gde si služio vojni rok(civilni) i kako je to uticalo na razvoj tebe kao ličnosti?

Šaponja: Služio sam u Šekspirovoj BB, dnevnom boravku u barakama koji je pripadao tadašnjem Centru za smeštaj dece i omladine ometene u razvoju. Kao što reče Balaš Đoka (koga moj drugar Nikola Zavišić često pozove u snu): “U vojsci sam stekao druga do groba…” ali i svest da su korisnici tog boravka, deca i mladi, a bogami i stariji apsolutno blago emocija i neiskvarenosti koji se danas retko gde susreće. Drago mi je da sam ušao u taj svet i razbio predrasude, strahove, neznanje koje sam nosio u sebi pre vojske. Inače, tamo sam zajedno sa civilnim vojnikom Stefanom Džeparoskim napravio i kratki dokumentarni film “Šekspirova BB” gde možete i da upoznate junake iz boravka.

Odakle Vam keš, ili radite sve bez keša?

Šaponja: Pravimo razne dokumentarne, putopisne, komercijane, namenske i nenamenske filmove, neke za pare neke za našu dušu. I tako jezdimo po medijskom nebu, sve dok ima “kolko tolko ćorbe” u avionu.

Čavić: U poslednjih godinu dana su nas angažovali Crta, Erste banka, EU projekat Transdanube.Pearls koji promoviše skrivene bisere Dunava od njegovog izvora pa do ušća, radili smo promotivni video za Turističku organizaciju Vojvodine o salašima, video za Ministarstvo prostora o neiskorišćenim javnim prostorima u Beogradu i potrebama građana za njima, video koji je deo postavke izložbe “Tito u Africi” Muzeja Jugoslavije…

Da li vam je posle četrdeset šest godina pravljenja emisije dosadilo ili planirate još?

Šaponja: Nije. Tek ulazimo u pubertet. Što bi rek’o Čavić u nekoj od naših radio emisija: “Ima da radim dok ne crknem”.

Čavić: Bogatstvo je kada u profesiji kojom se baviš imaš priliku da uglavnom stvaraš ono što poželiš. Tada nema problema.

Da li je ikada bilo autocenzure u sponzorisanim emisijama?

Šaponja: Bilo je, da se ne lažemo. Ali, često volimo i da pošaljemo necenzurisanu prvu ruku, čisto da čujemo komentare!

Čavić: Daaa, znamo šta ne može da prođe kod onih koji nas angažuju. Mi smo vazda za krljanje.

O IZBORIMA:

Ok, potrudili ste se da svi znamo za koga ste glasali. Otkrijte tajnu i nama: Zašto NDMBGD?

Šaponja: Deluju da su grupa ljudi koji nude neki novi pristup rešavanju problema koji nas okružuju, iskreno se bore za stvari koje direktno utiču na kvalitet života u gradu. Bore se na terenu i instituciono, ukazuju na nepravilnosti već godinama, a i predstavljaju mladu i svežu krv koja nam je potrebna da se bara makar malo odsmrdi od manjeg ili većeg zla.

Čavić: Državu izdržavamo mi građani. Mi smo vlast, vladaju naši predstavnici. Oni su tamo zbog nas, ne obrnuto. Našim porezima na prihode i imovinu i svakom kafom, hlebom, toalet papirom na koje plaćamo PDV finansiramo plate službenika u javnom sektoru, javne ustanove, izgradnju novih puteva, škola, domova zdravlja. Građanima ovo nije jasno, oni doživljavaju da im sve stvara i daje ova ili ona vlast. NDMBGD jasno zastupa ideju učestvovanja svih građana u procesu odlučivanja koji se tiče svih nas. Ideju da su zakoni naše države iznad svega i da sve što država sprovodi treba da bude podređeno jedino interesu građana. Zato.

Kako se osećate posle izbora?

Šaponja: Opušteno. Išao sam na i čišćenje zubnog kamenca, da pustim sebi krv, da se malo pročistim od izbornog ludila. Sad sam k’o novi.

Čavić: Tužno. Zato što kako trenutno stvari stoje ne želim da moje dete gradi budućnost u korumpiranom društvu koje korumpira svoje građane pa tako u krug. Razočaran sam činjenicom da najugroženiji sloj stanovništva radi na sistem kese ulja, brašna i testenine. Daš im to i ništa im više nije važno. Volim Srbiju ali mislim da je bolje da dete petardiram daleko odavde, negde gde će se prepoznavati njegovi eventualni kvaliteti i sposobnosti a ne pripadnost i podobnost.

Ok, jel imate VI neki plan, kako i šta dalje?

Šaponja: Da se ne zapustim. A ako pitaš za plan za izbore, čekam da još mladih dobije pravo glasa, ovih što vise po netu, da se malo više uključe, jer na mladima svet ostaje, oni znaju mnogo bolje šta treba da se uradi.

Čavić: Samo na mišiće. Svako u svom dvorištu.

Gde je najbolja pljeskavica u Beogradu?

Šaponja: Ćirino drvce u dolini gladnih tj. bulevaru mesa.

Čavić: Defintivno Ćirino drvce.

Da li su vam u svetlu novih događaja pomešana osećanja što se tiče Džonija Rackovića i kako ste zaboga mogli da pojedete čuburski ajmokac?

Šaponja: Osećanja mi jesu pomešana, žao mi je što se to desilo. A čuburski ajmokac je specijalitet čije vreme tek dolazi.

Čavić: Njegov postupak osuđujem. Sa druge strane Nenada ne da volim nego obožavam. Pored toga što je naš prvi urednik sijaset puta smo ga pratili i snimali. Osećanja mi nisu pomešana, moguće je, ljudski i prirodno da nekome koga poštujete i do koga vam je stalo nešto zamerate. Pored svega ostalog Džoni je vanserijski kulinar i gurman, ajmokac mu je bio izvrstan. Delikates!

  • PVO1999

    Promasaj. Civilno sluzenje vojske, nalozenost na rad, ucestvovanje u izborima…sve kako AV voli.

  • vest

    E, a kog ono marta se igra rukomet Srbija – Kosovo?

  • Kazablanka

    OVA DVA IDU PA SVE KAO ZNAJU A OVAMO NISU NI BRACA JEL KADA DOJDU PA NESTO BIH DA NAROD VERUJE A ONO BAS I NI JE TAKO. AJDE STO SU KO JARIC I KREZA ALI KOLIKO JE ZAISTA ISTINA STA KAZU BILO PA PROSLO A DA SE I NEZABORAVI RECITE I MISLITE O TOME POZZZZZZZZZZZZZ !!!!!

  • Milan Stojadinovic

    vise priloga iz Bele Palanke imaju nego sve televizije u zadnjih 50 godina :D
    i znaju da prepoznaju dobar burek B-)