Da komšiji crkne krava!

Sigurno znate mnogo ljudi koji misle da je Balkan šupak sveta, mesto gde se ljudi i nacije najviše mrze između sebe na svetu. Zapravo, možda ste baš vi jedna od osoba koje tako misle.

Od Balkana svakako može kudikamo prijatnije i pristojnije. Da se ne lažemo. Ali ovo naše parče zemlje ne poseduje tapiju na međunacionalnu mržnju. Širom sveta postoje mesta gde, kao nevinom turisti, mogu muda da vam odseku izjavite li nešto pogrešno. Recimo, ako u jermenskoj kafani glasno pohvalite skakačke sposobnosti bika sa Bosfora, Hakana Šukura.

Uz ovu listu će vam valjda biti malo jasnije gde čije dresove možete da nosite.

5. Kinezi – Japanci

Prosečnom Evropljaninu,a pogotovu Balkancu, Kinezi i Japanci su manje više isti kurac.

“Ne znam brate, meni su svi oni mali, žuti i kosooki. Nije mi jasno kako to tamo nije sve ista država.”  E, pa, i prosečnom Azijatu onda tek nije jasno zašto su Hrvatska i Srbija dve države. Svi su beli, visoki i spremni da se pokolju na otvaranju supermarketa za mp3 plejer na popustu od 40%.

Kina i Japan dele dugu istoriju konflikata, piraterije i međusobnog uticaja. U rano doba, Kina se postavila kao dominatna kultura i mnogo onoga što danas vidimo u Japanu potiče od Kineza. Arhitektura, pismo, oblačenje…

Međutim, kako se Japan razvijao kroz vekove, počeo je da pokazuje svoju gladnu stranu. Tokom godina, bilo je gomila ratova, od kojih su neki bili i trostruki (Kina, Japan, Koreja) a mržnja ubacuje u višu brzinu krajem 19. veka. Tada je japanska država u naponu vojne snage i formira se doktrina japanskog imperijalizma koja je u uprošćenom obliku glasila : “Idemo da pokoljemo sve što možemo u radijusu od 20.000 kilometara, u slavu našeg cara! Hai!”

Posle prvog Japansko-kineskog rata, krajem 19. veka, u kojem je Japan isprašio Kinu, usledilo je zbacivanje monarhije u Kini i kratko zatišje. I onda kreće lavina. Drugi Japansko-kineski rat počinje 1937. ( računajući i gomilu manjih konflikata od 1931.) i traje do 1945. odnosno do kapitulacije Japana u Drugom Svetskom Ratu.

U tom ratu, japanska vojska je počinila ogroman broj strašnih zločina. Kineske žrtve u tom periodu se mogu meriti jedino sa sovjetskim u Drugom svetskom, a po broju premašuju današnji broj stanovnika većine prosečnih evropskih država. Posebno je ostao zapamćen masakr u Nankingu, 1937.  kada je u kratkom vremenskom roku pobijeno oko 300.000 ljudi i silovano preko 20.000 žena. Slike tog događaja neću stavljati na sajt ali ih možete lako izguglati ako ukucate “Nanking massacre”. Sve je lepo dokumentovano, pošto su japanski bolesnici vazda bili radi da ispoziraju pored gomile mrtvih Kineza.

Danas je sve mirno. Kina je druga ekonomska sila sveta, Japan u prvih 5, trguje se, posećuju se političari itd. Međutim, sigurno je da Kinezi još dugo neće zaboraviti što možemo videti u ” Pesnici besa”, kada Brus Li ode na trening japanskih tepača i sve ih pobaca kroz prozor. Krv nije zadovoljena na tom prostoru, a s obzirom na promenjene uloge u svetu, ne bih se iznenadio da Japan u relativno bliskoj budućnosti zadesi nešto mnogo gore od cunamija.

4. Englezi – Irci

Irsko-engleski sukob je prirodna posledica toga da se Engleska tokom istorije razvila kao dominantna država i vremenom nametnula svoju vlast svima na Britanskom arhipelagu. Eto, mi sabijamo, ovi levo od nas, preko mora, su još uvek nezavisni, to ne mere da bude tako.

Nema tu puno filozofije. Isto kao na individualnoj ravni. Danas razni mrsomudi, psiholozi, pedagozi, sociolozi i ostali prodavači magle, nude širok dijapazon teorija zašto imamo nasilje u školama, nasilje u porodici, nasilje na tribinama. Te deca iz siromašnih porodica, patrijarhalna zatucana sredina, država ne nudi opcije mladima bla bla.

Prosta istina je da se siledžija rađa. I ako vidi, zna, da je jači, maltretiraće slabijeg – jer mu se tako može. I tu ništa ne pomaže osim toga da istom merom uzvratiš. I dok na ličnom nivou postoji mogućnost da se jači, pametniji, brži razvije tako da nema želju da maltretira slabije, na državnom nivou toga nema. Jača država nameće vlast i volju slabijoj.

Ono što dodatno doliva ulje na vatru u slučaju Engleza i Iraca jeste hepo kocka etničkih sukoba: religija. Englezi i ostali narodi Britanije kojima su nametnuli vlast i upregli ih u svoje redove su protestanti (različitih denominacija, uglavnom anglikanci), a Irci su katolici.

Međutim, Irci, poznati kao tvrdi momci, barem jednako tvrdi kao do jaja tvrdi Englezi, vremenom uspevaju da izbore samostalnost i svoju Republiku Irsku. Ono što ostaje kao tačka ključanja je najsevernija nahija nekadašnje Irske, Ulster, ono što danas zovemo Severnom Irskom, sa svojim glavnim gradom, Belfastom.

Severna Irska je do danas ostala deo Velike Britanije sa veoma jakim protestantskim elementom. Gruba procena je da u Ulsteru ima lapo-lapo katolika i protestanata. Irska Republikanska Armija (IRA)  već godinama, u poslednje vreme slabije, vodi bitku za pripajanje i tog dela irskog ostrva Republici Irskoj. Bombaški napadi, podeljeni delovi svakog grada na zeleni i narandžasti, racije specijalaca, terorističke ćelije.

Mural IRA-e

Ono što dodatno podcrtava kolika je mržnja u pitanju, jeste činjenica da se sve događa u “razvijenom” delu sveta . Znate, kad vidite nove ratne scene iz Iraka, Avganistana, pomislite: “Pa dobro, ti kamilari tamo, nemaju leba jesti, ne mogu se jebati ako se porodice ne dogovore, ne znaju da čitaju, nije ni čudo što se kolju po gudurama oko gudre.”  Ali u Belfastu dobar životni standard nije ugasio mržnju. Tamo se ljudi loguju na fejs, piju pivo za 300 dinara i onda gađaju molotovljevim koktelima specijalce u patikama od 100 evra.

Konačno, iako su sukobi znatno manji nego pre 20-30 godina (postoji i priča da je za ekonomski bum Irske krajem 20. veka zaslužna ogromna količina para koju su dobili u zamenu da IRA prestane sa delovanjem) i dalje nikako ne želite da uđete sa pogrešnim šalom u pogrešan pab u pogrešnom delu Belfasta.

Mural protestantske paravojske

3. Hutsi – Tutsi

Malo Afrike. Po čemu je specifična Ruanda? Pa po tome što im je uspelo da budu jedina zemlja pored bivše Jugoslavije za koju je uspostavljen posebni Internacionalni tribunal za ratne zločine.

Ruandanski genocid se desio dok se i na ovim prostorima puškaralo. 1994. godina. Možda se sećate scene iz ” Ničije zemlje ” kada onaj batica u Bosni sedi u rovu, čita novine i kaže ” Gle sranja u Ruandi. ”

Tutsi,  2o posto Ruandanaca, dugo su bili dominantni. Politički, ekonomski, jebali bolje ribe i vozili bolja kola, odnosno vozili ikakva kola. Sve do te 1994. godine kada je 80 posto Ruandanaca, Hutsa, odlučilo da starim dobrim genocidom promeni stvari. Uradili su to ekspeditivno.

U periodu od oko 100 dana, pobijeno je između pola miliona i milion ljudi. Bez belca na vidiku, jedni crnci su pobili jebenih milion drugih crnaca za malo duže vreme nego što traje tarzanija fantazi. Toliko o tome.

Ipak, Tutsi su ovaj strašan udarac podneli i ostali na nogama. Genocid je završen i njihove vojne snage su preuzele kontrolu nad zemljom što je uslovilo talase osvete i preko 2 miliona Hutsu izbeglica koje su crkavale od gladi, kolere i drugih boleština po izbegličkim kampovima.

Ne priznajem ovaj tribunal.

2. Izraelci – Palestinci

Ova mržnja se u širem smislu može posmatrati i kao jevrejsko-muslimanska mržnja, ali bolje je biti precizniji. Musliman je i Vedad Ibišević a verujem da njega ne boli preterano kurčevina za Jasera Arafata i intifadu protiv nevernika.

Sveta Zemlja je uvek bila poprište raznoraznih peglanja i prangijanja. Međutim, u prošlosti je akcenat bio na hrišćansko-islamskom sukobu izraženom pre svega kroz osam krstaških ratova. Jevreji su bili u drugom planu, pa čak i živeli prilično opušteno, naročito u muslimanskim zemljama, gde nekada niko nije pravio preterano pitanje oko toga kako se moliš, dok god sultan dobija svoj danak.

Tek posle Drugog Svetskog rata i formiranja države Izrael kreću aktuelni problemi. Hrišćani su skrajnuti sa scene (releventan faktor ostaju samo u Libanu) i Jevreji kreću u agresivno u pravljenje svoje države i širenje uticaja u dominantno sunećenom okruženju.

Posle početnih sukoba, sledi serija velikih pobeda Izraela nad Arapima. Posebno je bitna i upečatljiva bila pobeda u Šestodnevnom ratu, kada su, za 6 dana jel’ te, isprašili koaliciju arapskih država i uzeli Sinajsko Poluostrvo, pojas Gaze, Zapadnu Obalu i Golansku visoravan. Sve one lokacije čije ime čujete na vestima uz “poginulo 20, ranjeno 40. ”

Arapi uviđaju da je Izrael, sam po sebi ozbiljan – monolitno ozbiljan kada se uračunaju leđa novog Rima, Amerike –  prejak protivnik, pa posežu za večitom šansom slabijeg, gerilom. Prva Intifada, Druga Intifada, Jaser Arafat. Ne mnogo postignuto. Izrael i dalje dominira Palestincima, doduše na menadžeru možete pronaći nekakvu palestinsku reprezentaciju, to sigurno ne bi moglo pre 30 godina da je bilo menadžera.

Sve u svemu, grotlo tenzije i etničko-verske mržnje, region gde i žene moraju da služe vojsku duže nego testosteronske cepanice ovde, jer svi moraju biti spremni ako uvek brojčano jači Arapi sačekaju propast Amerike i navale po sistemu ” o ruk. ”

Dobila sam 3 dana odsustva da promovišem album.

1. Indijci – Pakistanci

Možda se ne mrze najviše na svetu iako su svakako u top 5. Možda nemaju najveće zločine u svojoj međusobnoj istoriji iako su svakako u top 5. Možda kriket utakmica između Indije i Pakistana nije najpaklenija sportska priredba na svetu iako je svakako u top 5.

Ali, i Indijci i Pakistanci imaju nešto zajedničko. Pored toga što bi ove druge đuture poklali i bacili u Indijski Okean, naravno. Imaju potvrđeni nuklearni arsenal.

Međuetnički i međureligijski (Indijci – Hindusi, Pakistanci – Muslimani) svinjac na Indijskom podkontinentu nastao je  pošto su se britanske pametnice zasitile imperijalističkog zezanja u tom delu sveta. Posle Drugog svetskog rata, oni se povlače iz regiona i ostavljaju haos. Naime, Britanska Indija je uključivala današnju Indiju, Pakistan i Bangladeš. Pošto su oni odlučili da zapale, red je bio da se sve to lepo izdeli.

Da li je to moglo da prođe bez rata i jezivih zločina?  Možda – ali jako teško. Milion i jedno sporno mesto na granici razdvajanja. Stotine mesta koja su za 15 kilometara završila u Pakistanu a imaju 20 posto Hindusa koji onda bivaju pobijeni i mrtvi vozom otpremljeni u Indiju. I obrnuto, gomila gradova koja su pripala Hindusima a sa značajnim muslimanskim manjinama, potom čerečenim automobilima na gradskim trgovima.

Posle ratova, zločina, raskida multietničkih brakova, slede Gandi, kakav-takav mir i podela. Međutim, stvari ne miruju dugo. Tokom druge polovine veka, Indija i Pakistan ulaze u još gomilu raznoraznih ratova, uglavnom oko sporne teritorije Kašmir gde i dan danas nije baš preporučljivo da imaš domaćinstvo bez četiri duge cevi.

U međuvremenu se i muslimani rastaču između sebe, Istočni Pakistan se odvaja od matice i postaje ono što danas znamo kao Bangladeš. Uz malo prangijanja, naravno. Tako da je situacija tamo sada još  veselija i žurka ne preti da zamre čak i ako se pojavi murija u vidu Amerike ili Kine, jer sve ukupno tamo ima  preko milijardu i po ljudi raspoloženih za partijanje i spremnih na prangijanje.

I na kraju, samo da ti kažemo da je Artur Klark, čovek koji je predvideo satelite, senzore i to da Jupiter ima dijamant kao jezgro, u svojoj knjizi ” Oko vremena”, prognozirao nuklearni rat između Indije i Pakistana za 2020. godinu.

11 razloga za prvo mesto na listi

 

Tagovi:

rat