Dokolica – umetnost bola u predelu genitalija

Bazičnu psihologiju čoveka determinišu dve stvari: borba za održanjem u životu, kao primarni, i borba da se taj život proživi što je moguće bolje, kao sekundarni nagon. Ovo prvo je uglavnom nešto što se danas za svaku jedinku podrazumeva, ako zanemarimo činjenicu da u Africi dnevno od gladi rikne 50 ’iljada ljudi. Dakle, kad se napune želudac i frižider zalihama proteina i masti, homo sapiens može da se prepusti onome što u stvari život i treba da predstavlja – zabavi i hedonizmu, što će reći: bleji sa ortacima, razmeni fluida sa ženkama, opijanju radi opijanja, odolevanju da se bude bilo šta drugo osim Petra Pana i ostalim divnim, nesvrsishodnim radnjama, gledano iz koordinatnog sistema ekonomije.

Međutim, iako je danas 2011. godina, stvari i dalje nisu postavljene tako da idu u korist čoveka kao master bića na planeti. A to je opet kriv, niko drugi do čovek. Takozvana „kvaka 22“ je sveprisutna i veli: „Ako želiš da se zajebavaš, treba ti kinta da bi zaradio za zajebanciju, a ako hoćeš da zaradiš, moraš da radiš i tako izgubiš to vreme za zajebanciju“.

Čovek 23. veka će se verovatno smejati svom glupom pretku dok bude izdavao dnevne radne zadatke svom robotu a on odlazio da peca i ladi jaja ceo dan. Dakle, cilj čoveka je da potčini mašinu u svoju korist i pusti mozak na ispašu.

– Hej, ne može tako, rad održava čoveka, dokoličari su zgubidani koji ne privređuju društvu!

– Ok, postavi se u ulogu dokoličara na jedan dan pa posle sam prosudi.

Ustaješ, povadiš zelenu materiju iz uglova očiju i počešeš jaja. Ispišaš se sa merakom. Uključiš komp i odeš u BIOS. Da, u onu opciju u kojoj su ti rekli da ne diraš ništa. A ti diraš, menjaš opcije s uživanjem, podešavaš… Izgleda si nešto sjeb’o. Nema veze, rastavljaš računar na proste činioce, stavljaš periferije u druge slotove i sklapaš ga. Opet ne radi. Ko ga jebe. Uzimaš mobilni telefon i vadiš bateriju. Bacaš je u lavor sa vodom i stavljaš ruku u isti. Hm, ne udara struja. Sipaš po kile tuzlanske soli da povećaš provodnost fluida. Opet ništa. Gledaš onaj fen na polici i shvataš da ipak nisi toliko blesav.

Uzimaš 300 grama plazme i samelješ je mašinom za mlevenje oraha. Uporediš mase pre i posle obrade i izračunaš koeficijent korisnosti mašine – 0,98. Sad ti je jasno što je mlevena plazma uvek za nijansu skuplja od one u čvrstom stanju.

20 sati spavam, 4 sata jedem. Kako mi se jebe za šljaku.

Odeš na stovarište građevinskog materijala i pokupuješ neke daske, žice, pesak, gvozdene kugle… U dvorištu sklepaš Fukoovo klatno. Gurneš kuglu i posmatraš kakvu putanju opisuje po pesku. Jebiga, sjebao si početnu premisu, klatno treba da bude visoko bar 50 metara. A jebiga, bitna je želja, ionako znaš da je dokazano da Zemlja vrši rotaciju.

Vraćaš se u kuću i prelaziš na TA peć. Rasklapaš je, vadiš staklenu vunu, motor i cigle. Sklapaš je ponovo i podižeš je lagano. Izlaziš napolje i šetaš ulicama noseći praznu peć. Dominiraš u očima drugih – pekareva žena se zadovoljno smeška dok razvlači kore za burek, sredovečna advokatica izlazi iz svoje kancelarije i pohotno te gleda dok gricka olovku sekutićima a nije ravnodušna ni šiparica iz srednje medicinske – rado bi ti izmerila genitalnu temperaturu oralnom metodom. Ali tebe to danas ne zanima. Odlaziš kući po sekiru i flašicu vode od 0,5 litara. Pičiš u šumu. Skidaš se go do pasa i vežeš traku oko glave. Izlećeš na drum sa sekirom preko ramena i čekaš da naiđe Ceca u Rols Rojsu. Sati prolaze a od Arkanove udovice ni traga ni glasa. Ali zato dolazi policijska marica jer je neko prijavio da se putem šeta polugoli manijak sa sekirom.

Empirijski dokaz lađenja jaja

Posle par sati ispitivanja i psihičkog drkanja, puštaju te bez sekire kući. Već je pao mrak i nebo je prepuno zvezda. Kažu da se golim okom vidi nekoliko hiljada. Brojiš kao magarac iz „Laku noć deco“ i zabrojiš se u prelazu između Andromede i Pegaza. Nebitno. Zamišljaš sudar Malih i Velikih kola, zamišljaš Kasiopeju kao dobru pičku koja se ne libi da podari telo Orionu, pitaš se da li Mesec zaista kara zvezdu Danicu i, ako da, koju pozu preferiraju.

Kuvaš čaj od belog sleza, istog onog sranja koje ti je majka na silu davala pod pretnjom oduzimanja tetrisa. Dodaš onu mlevenu plazmu u čaj. Nadrobiš i malo cigle iz TA peći. Izađeš napolje, legneš u pesak i gurneš pendulum da se klati. Staviš ruku pod glavu, piješ „čaj“ i čekaš da se konačno desi trojka između Blizanaca i Device.

– I dalje misliš da rad održava čoveka?