Dvadeset osmi razgovor za posao

– Marš, marš, stoko jedna, ovde si došao da tražiš posao, hoćeš da zaradiš za socijalno i penziju a ovamo ne umeš da napraviš rotirajuću viršlu na kompjuteru. Ajmo, sledeći. Ti mali što spavaš na klupi, oš na intervju il neš? Nema šef ceo dan vremena, mora za pola sata da ide u Jakovo na slavu kod direktora nabavke. Ulazi.

– Evo, evo. Dobar dan.

– Sedi, momak. Oćeš da piješ šta? Nado, daj malom kafu i rakiju. Dobra prepečenica, doneo portir iz Ivanjice, ja surduknem svako jutro po nekoliko, preporučio mi lekar za cirkulaciju.

– Hvala, ne bih, 9 ujutru je, kafu sam popio a rakiju baš i ne bih na gladan želudac, posle me…

– Nado, kao što rekoh, kafu i rakiju. Vidi, sine, kao što smo rekli u oglasu, tražimo ljude koji znaju da rade pod pritiskom, a gde ćeš većeg pritiska od 2-3 dobre domaće na gladan stomak.

– U oglasu ste napisali i da nudite posao u prijatnom i dinamičnom okruženju. Ne znam da l ste pod tim i podrazumevali onu fekaliju na ulazu u wc, da izvinete, taj ko je ostavio minuli rad na stepenicama, kao da je imao 15 dana zatvor, božemeprosti, onoliko govno nisam u životu video.

– Molim te, dečko, pripazi malo na vokabular. Nado, idi kod Mileta u magacin, vidi da l se opet napila stoka… Elem, Mile, naš magacioner, mnogo pije kad radi, pa nekad baš i ne stigne do šolje, al je duša od čoveka inače. Videćeš ako se zaposliš, s njim je najbolja zajebancija. Nego, da mi vidimo tvoj CV… auuuu lepo. Diplomirao na Građevinskom, 8, 69 prosek, znaš jezike, razumeš se u kompjutere… e takvog čoveka tražimo.

– To sam čuo dvadeset sedam puta do sad.

– Nemoj da si na kraj srca, momče, pa mi smo ozbiljna firma, ja sam odma procenio da si ti kalibar za nas. Nego, daj malo da te istestiram, da vidim šta zapravo ti umeš, znam ja vas koji svašta natrpate u CV. Evo, baš juče mi došao neki programer sa 4 godine iskustva u struci a ne zna film da prebaci na uezbe. Kroz prozor je leteo. No dobro, zamisli sledeće. Prva slika: krug u kvadratu, druga slika: kvadrat u krugu, treća slika krug u trouglu. Deder ti meni reci šta se nalazi na četvrtoj slici?

– Izvinite, zar se testovi inteligencije ne rešavaju pismeno?

– Ja ti rekoh da smo ozbiljna firma, mi tražimo mnogo, al mnogo i dajemo, naši radnici moraju biti sposobniji od pilota NASE.

Poznavanje upravljanja dirižablom smatraće se prednošću

– Slažem se, stvarno ne vidim mogućnost kako da se prodaju viršle u bojama metodom od vrata do vrata.

– Joj, zemljo Srbijo, kakvim te potomcima ostavljamo. Pa znaš li ti, nesrećo da je ta metoda najefikasnija i ekonomski najisplativija. Samo treba biti uporan. Lepo pokucaš na vrata. „dobar dan-dobar dan“, otvoriš ručni frižider, pokažeš roditelju da imaš rešenje za njegovog metiljavog sina koga majka juri po kući do popodneva sa kašikom popare, i lepo mu prodaš 5 kila viršli u svim bojama i oblicima. Prosto. Dakle, šta je na četvrtoj slici?

– Trougao u kvadratu.

– Biće od tebe nešto, vidim ja, inteligentan si. Aj sad da vidimo kako se razumeš u ovo sokoćalo. Deder, nacrtaj mi u pejntu viršlu sa očima, koja se smeje.

– Je l vi to ozbiljno?

– Joj, bre, mali, ne postavljaj ta potpitanja nego radi šta ti se kaže. Pa šta misliš ti, da je tek tako lako prodati proizvod. Ljudi su nepoverljivi i škrti, moraš nekako da ih odobrovoljiš. Lepo uzmeš malog ugursuza koji neće da jede, posadiš ga u krilo, nacrtaš mu srećnu viršlu koja juri zmaja, mali počne posle da se valja i traži viršle i roditelji kupe. Moraš da imaš taj njuh za biznis. Nećeš se leba najesti od znanja rešavanja površinskih integrala… Vidi, lepo si ti to nacrto, mašala. Prošao si i drugi deo testa. Al sad ide treći i najbitniji. Reci ti meni da l se plašiš oružja?

– Molim? Ne mogu ja da nosim oružje, civilnu sam služio, znate prigovor savesti. Uostalom, šta će mi?

– Ama ne treba tebi, nećeš ti ništa da nosiš, nego je samo bitno da se ne plašiš. Znaš, ljudi su stoka i često naše radnike napadaju jer smo uporni i po svaku cenu pokušavamo da prodamo proizvod. Eto, baš skoro jadni Slavko najebo. Baš sutra idemo na četres dana. Upuca ga dušman, seme mu se zatrlo a samo je hteo njegovoj ženi da proda neke roze, debele viršle, koje na vrhu imaju pečurku. Ma, klasičan nesporazum. Eto, ti budi pažljiv i ništa ti se neće dogoditi.

– Pa sad…

– Znači, dogovorili smo se. Daj ruku pa da zalijemo.

– Čekajte, a plata?

– Ma, plata nije problem, lako ćemo to. Imaš 20 iljada i procenat od prodaje, mislim da je to pošteno.

– A da nije to malo malo?

– Nije, nije, kaki malo, ovi u magacinu imaju 15. Kad se požale ja im samo kažem „je l vam bolje kod kuće za džabe il kod mene za 15?“ i oni malo psuju pa ućute. Eto, sad da se izljubimo i nemoj molim te bolovanja, odmor i slobodne dane da mi tražiš, to bre sve ostalo iz komunizma, vreme je da napredujemo više, mora da se radi. Aj vidimo se u ponedeljak, odo ja sad u Jakovo na slavu. Nado, odvedi malog da zaduži robu.

  • Ova priča mi je produžila život 10 godina koliko sam se smejala :)

  • i sve sto znam znam iz tuzne zivotne prakse,ceo zivot slusam kako mi naredjuje neki ljakse ,kome kinta pljusti kupljena diploma sa zida sljasti,…a moj cale nije im_o ,moj se cale celi zivot cim|o i bes na mene pren!o

  • Nije jos moment za citiranje Marcela.