Ožalošćena porodica

Kapela na jednom velikom groblju naše metropole, dobro, ne baš metropole, ova je super ispala budući da nikada nismo imali tako nešto, mislili ljudi da se to tako pravi i ne možeš im zameriti, ali to nije bitno, dakle poveliko groblje i shodno tome mnogo ljudi u različitim agregatnim stanjima, ima dosta i živih, par zajebanih ćela brižljivo poliranih i voskiranih glanca bronzanu bistu ratnom heroju palom u borbi za oslobađanje panasonikovog video-rekordera i nateže čivas za dušu, razmena mrkih pogleda sa komplementarnim ćelama preko puta koje glancaju svoju bistu, životni dezerteri prepuni nade šetaju obradovani činjenicom da su juče bile zadušnice i da se sujeta i narodni običaji ukrštaju u količini jela i pića na grobovima, grobari idu svojim poslom, boli njih kurac, njihovo je da otkopaju, smeste i zatrpaju, em dobili mini rovokopače em poznavanje prirode i društva  kaže da u proleće nema onih zajebanih mrazeva što iziskuju kompresor, narod se skuplja u kapeli, neko je bacio kutlaču, ožalošćenima ljudi prilaze kratko i izjavljuju saučešće, oni ih jedva registruju, a da ih i primete, došli bi do pogrešnog zaključka da je pokojnik bio krajnje društven čovek, pop poje, prekrst u talasima, ljudi razgovaraju.

 

– Dobar dan… a vi ste…?

– A, ja sam rođak.

– Pa i ja sam, nisam vas viđao ranije…

– A pa mi smo malo dalji rođaci, dobro, ne toliko daleki, znate, moj otac, e pa njegov ujak, znači ujna – njegova žena – moja baba, ona je rođena polusestra pokojnikovoj svastici, ali baš smo bili bliski, ono, obilazili se, družili se, baš bili prijatelji, ko nokat i meso!

– Da, da, da, i ja sam rođak, blizak baš, moja majka i njegova majka dve rođene žene, živeli kuća do kuće, dobro dve ulice, ja u jednoj on u drugoj, dvorišta nam se graničila, čudi me da vas nisam viđao.

– Pa ono, moguće da me nikad niste ni videli, imao je čovek visoku ogradu, dva i po metra, zidanu, lepe je pare uložio u nju, a stvarno lepa, bela a odozgo crep, da mu se slaže uz kuću, a sve kamere po njoj.

– Hm, jeste, doduše imali smo mi kapiju između dvorišta, ajde sad, nije to baš bila kapija, više nekako prolaz, oborio ja kolima, potpuno slučajno, ali nikad čovek nije zamerio, stvarno, bio čovek i po, poštovao svoje komšije, a kako ne i mene što smo rod, čuvao je porodicu, što da ne prolaz da smo bliski, niti sam mu ja zamerio što je samo jednog dana podigao ogradu, bratu rođenom takoreći nešto da zamerim, taman posla, i baš ju je lepo napravio, bogato.

– Da, pa da bre, uvek je bio vredan, ali ne samo što je bio vredan, ima kad se radi i kad se uživa, i što vi kažete, čuvao je porodicu, pazio je da se to ne gasi, idem ja tako ulicom i prolazim pored njegovog dvorišta, on stigao kući i otvara kapiju, ono, na daljinski iz kola, tad je vozio onog audija, vidim otvoren mu prozor, ja dobar dan, on klimne glavom, otpozdravlja čovek, tačno se vidi koliko je pun poštovanja, uvek sve lepo, baš je stvarno bio gospodin.

– Vala baš, u kafanu kad bismo otišli uvek je bio galantan, bio bre džek, znao da se proveseli, baš jednom odem ja u kafanu, ajde gledao Slagalicu i „Malu nevestu“ pa ajde da prošetam malo, vidim on u kafani sedi tamo sa nekim društvom, e to sam mu jedino pomalo zamerao, to sve neki tajkuni, znaš, opljačkaše ovaj narod, ja prvo reko da uđem da ga pozdravim, ali neću iz principa zbog one kamarile, hoću-neću, hoću-neću, ma reko brat je važniji, treba to da se poštuje, ja uđi, onaj iz obezbeđenja se mršti nešto kao nisam prikladno obučen al ućuta kad vide da mu prilazim, reko „dobar dan komšo“ a tako se ja uvek šalio sa njim, ne burazere nego komšo, on „dobar dan, dobar dan“, poćutasmo malo, znaš, neprijatno sad tu pred onim ljudima, ja reko „može li komšija da popije nešto“, on konobara, kaže „nek popije nešto“, smeškaju se oni lopovi, tačno im krivo, nek vide da moj burazer nije tikva bez korena ko oni, sednem tamo za neki sto, neću sa njima, ne stvarno, veliki gospodin.

– Jeste, jeste bre, kako ne, umeo je on to da nosi, znaš, nije samo kad čovek ima para nego kad ima i stila!

Idealna kombinacija stila i novčanih mogućnosti

– Šta, pa ako je neko ima stila imao je on, nije žalio da to bude lepo, pa one gipsane nosoroge, to nema kod nas da se kupi, video klinac na internetu, to kaže ima samo u Nemačkoj, 8000 evra svaki, ali stvarno žalio nije, pet takvih ispred kuće, stvarno daje neki šmek, i ja sam takav, volim i ja da lepo sredim, ali dobro, ne mogu toliko da se ispružim, mislim samo da sam ga pitao imao bih deset nosoroga ovako (onomatopeja pucanja prstima), ali jok, imam one dve saksije u obliku cipele i jednog patuljka, ofarbao to lepo, nije ništa preterano a prelepo.

– Da, pa povukao sam i ja pomalo na tu stranu, baš imamo stila, to nam je zajedničko, ja recimo živim u stanu, ali sam voleo da imam lamperiju i španski zid, sve puno drvo, dotero sa Golije, ma dinar nisam žalio.

– Svaka čast, to je stvarno sa ukusom napravljeno, ne sumnjam, bogami, i mi smo bliski rođaci izgleda!

– Sigurno, znate možda, ovaj, ovog bre… Živojina?

– Kog Živojina sad… Ovaj, a Žileta? Kako ne bre, iz iste kuće smo izašli maltene!

– Da, da, samo ja ga zovem Žika, mi smo aman braća rođena, družili smo se dosta u mladim danima!

– E pa onda smo baš bliski!

– Znate, moji su poreklom iz Crne Gore, tamo negde oko Cetinja, sa Čeva, ali je taj neki predak ubio nekog Turčina i onda je morao da promeni prezime i da pređe u Srbiju!

– Interesantno, i moji su poreklom iz Crne Gore, tamo negde oko Titograda, mislim Pogdorice, iz Lijeve Rijeke, ali je taj neki predak ubio nekog Turčina i onda je morao da promeni prezime i da pređe u Srbiju.

– (prilazak trećeg lica krvavih očiju) …jeste vi sa mladine strane? Dobra pička! (onomatopeja povraćanja po vencu, komadići kuvanog jajeta, bajadere, rozen torte i želudačna kiselina cure po traci i brišu ono poslednji pozdrav najrođenijem bratu i velikom čoveku, prisutni ćelavac prilazi, dislokacija zgloba, nestanak trećeg lica)

– Sramota, stvarno sramota.

– Trebalo je glavu da mu polomi.

– Ovakvom čoveku to da uradi.

– Ne, njemu to ne smeta, ali stvarno prema nama, njegovoj porodici to nikakvog smisla nema.

– Ne, stvarno, ali velika je kriza, nemaju ljudi šta da jedu i onda se dešavaju ove stvari, pa evo ja, radio ceo život u IMR, nikad ništa nisam muvao kad se muvalo na sve strane, sad mirno spavam i šta imam sad od toga, dobro, ajde vikendicu sam napravio, ali šta je to prema onome što sam mogao, ali eto nisam, imam ja neki svoj princip.

– Tačno, taman tako, ne, čovek mora da je karakter, džabe tebi sve ako nisi čovek na mestu, ja jedino što sebi možda mogu da prebacim je ono oko stambene liste, a da ja nisam uzeo taj stan, uzeo bi ga direktor, a on je tada pet stanova imao, ćuti, da mi nije kirije, ne znak kako bismo na ovu nemaštinu.

– Ma nemaš šta bre da se sekiraš, sve goli lopov, šta je to za njih, ovo naše se pored njih ne primećuje.

– Pa i pokojni je bio isti takav, u ono vreme je znao šta će da bude, ali je bio i pametan i vredan, svaka čast.

– Ma i da povuče i da nagazi za nešto i sa svakim dobar! Sad vidim povezuju ga i sa ovima i sa onima, to ti je naš narod, čim neko uspe, čim se malo zaima i odskoči od drugih odma oće glavu da mu skinu!

– Ma naši ljudi su govna, kad sam ja to pričao, ili da te zajebe ili, još gore, da ti se prišljamči i da te izmuze a sutra ni zdravo, evo pogledaj šta je sveta samo ovde došlo!

– Da…

(Onomatopeja neprijatne tišine. Koja traje.)

– E, Bože me oprosti, ali pokojni, Bog dušu da mu prosti, bio je zajebant, većeg nije bilo!

– Da da da, stvarno veseljak je bio, uvek da nasmeje nekog!

– Pa sećam se ja, evo, sretnem ga ja ispred kuće, znaš, kažem „kako ide komšo“, tako se mi zezali, a on meni, ni pet ni šest, brz je bio, kaže: „Evo, gura se!“ AHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA!

– AHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA, e dobar je!

– Ma krvav je bio, ahahahahahahahahaha!

– Znam ja, on tako ustane, znaš, ovo, ujutru tako, i, ono, doručkuje, i znaš šta uradi, šta misliš, popije kafu, hehehehehehehehehe!

– Ehehehehehehehehehe, dobar je bio!

– Da, ili znaš ono kad on ono, ma ono njegovo, ma znaš ono bre kad on ono…

– AHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA, znam bre, ahahahahahahahahahahahaha, kako da ne znam, ahahahahahahaha…!

– E jeste, AHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA…!

(Onomatopeja neprijatne tišine. Koja traje. I traje.)

– E… Ali ne mogu da izbacim iz glave sad kako on ono, znaš… Ahahahahaha… Ovaj…

(Onomatopeja neprijatne tišine.)

– Pop završio.

– Treba da izjavimo saučešće.

– Idemo.

– Čekaj, idem ja prvi.

– Neka, ja sam prvi došao.

– Kakve to veze ima, čoveče, imaj nekog poštovanja, prvo bliža rodbina, bliži sam mu ja nego ti.

– Jesi kurac, mi bili nokat i meso, skloni se.

– NEMOJ DA SE GURAŠ BRE!

– KO SE GURA, ŠTA OĆEŠ BRE?!

(Mrki pogledi ćelavog, dva kartona na Banjici u izgledu.)

Tagovi:

dijalog