Pijanstvo iz ugla treznog

Subota je krenula kao i svaka do tada što je kretala. Krenula je isto onako kako će kretati i počinjati većina subota u našim životima. Sem ako nisi vilin konjic, pa živiš samo jedan dan, i onda se k’o za kurac rodiš, a samim tim i probudiš, u recimo, utorak, pa subotu i njeno jutro uopšte i ne doživiš.

Prevrtao sam se po krevetu, okretao jastuk na svakih pet minuta, džadžgoljio se po mudima, i na kraju ustao da bih zadovoljio fiziološke potrebe koje nisu bile rade više čekati.

Stvar kod jutarnje nužde je u tome što je ponekad obavim čisto iz navike. Da ispoštujem proceduru.  Naravno, govorim o dužoj varijanti, kraća je nešto što je neophodno, bez čega ne mogu, strast. I dok tako sedam na hladnu dasku i razmišljam o tome, shvatam da je slično i sa mnogim  vezama. Većinja njih je kao jutarnje pražnjenje creva, rutinirana stvar. Kad budeš naišao na pišanje među vezama, čuvaj je i neguj, retka su. E sad, jebeno je to kad veze porediš sa jutarnjim kenjanjem, no, to nije tema.

Sedeo sam, i već polako osećao kako mi noge trnu, kad mi je stigla poruka:

“Večeras, Majin rođendan, otkazuj kockanje na koje si planirao da ideš, upristoji se, ti voziš. Iluzorno je raspravljati se, odluka je donešena. P. S. Ne znam da li si deduktivnim putem zaključio da pošto voziš, ne piješ. Kissko.’’

To je to pišanje među vezama o kojem sam ranije govorio. Ja sam bio dovoljno srećan da naiđem na jednu takvu, i sad je negujem. I idem kod Maje na rođendan. I ne idem na već isplaniranano kockanje. I vozim. I dok vozim ne pijem. I srećan sam!

Krenuli smo, i vratili se. Preživeo sam. Trezan. Sama manifestacija se sastojala iz nekoliko parcijalnih delova, čijom sinergijom se dobila jedna zaokružena celina. Analizom jednog po jednog dela, probaćemo da odgonetnemo, to hiljadu godina staro pitanje: provod ili apstinencija, i da li možemo staviti znak jednakosti između ove dve kategorije.

Apstinencija, važi.

Dolazak

Sam početak događaja. Logično, inače bih ga opisivao na kraju.

Po mom nekom skromnom mišljenu postoje dve teorije kada počinje sam događaj. Uži koncept navodi sam ulazak u mesto dešavanja kao početak manifestacije, dok sledbenici druge teorije, one nešto šire (sledbenici tj. ja, ja sam tvorac ove usrane teorije, samim tim i jedini sledbenik bilo jednog ili drugog koncepta) navode da je on započeo onog trenutka kad je krenula svadja između mene i lepše mi polovine oko nosivosti mojih čarapa još jedno veče. Razlika, između dve teorije, je naime u formalnom i suštinskom shvatanju početka.  Ja nekako volim da zastupam ovu drugu.

Sam dolazak na mesto dešavanja prate obavezni izlivi hvalospeva na domaćicin račun, a sve povodom njenog preeelepog izgleda. Problem kod početne faze jeste upravo nedostatak alkohola. Sebe treznog mogu da trpim. Jedva. Ali usiljeno se smejati, i upoznavati sa osobama do čijeg poznanstva mi je stalo k’o bilderu do treninga nogu, i trpeti njihove oznojene dlanove u svojim, je nešto što ne podnosim baš najbolje.

U samo startu se formiraju grupice, koje će samo u ekstremnim slučajevima ostati nepromenjene do samog kraja. Tu su studenti iz Valjeva I Užica na jednoj strani, tu su likovi sa patikocipelama, belim kaiševima, i košuljama šešeljovkama samo u kariranoj varijanti na drugoj strani, tu su par likuša u najlon čarapama i štiklama, koje na okolinu gledaju sa krajnjim neodobravanjem, zatim su tu oni glasni, čije se priče svode na prepričavanje događaja Kikija farmera (kako je pao u rupu samo hehe, al dobar je Kiki, takav je-kakav je, hehe), dvojica alternativca, i uvek onaj jedan batica, o kome niko, pa ni sama domaćica, ne zna baš puno.

Kao što rekoh, ovde je nedostatak promila alkohola u krvi univerzalni problem, i odnosi se na sve prisutne. Tako da, to što sam trezan u opisanoj fazi žurke, nije neka prednost u analizi problema koji nas muči s početka teksta: da li apstinencija nužno uzrokuje traljav provod.

Polako se završila faza upoznavanja, do tada tuđi i odbojni stan te polako pušta u svoje skute i dozvoljava ti da okusiš sve čari jedne dobre kućne žurke. Svi uslovi su se ispunili za prelazak na drugu fazu.

Lagani zaplet

Razrada. Konceptualno se naslanja na prethodni uvod. Sa zvučnika gruva neki minimal. Relativno dosadan deo celog dešavanja. Ljudi nisu dovoljno popili da bi se osmelili i upustili se u pevanje (čitaj: deranje) ali jesu dovoljno da se upuste u  debatu o Aleksandru Makedonskom, i o tome kako su naši južni susedi u najmanju ruku GLUPI i ZATUCANI ako misle i zaista veruju da su oni potomci dotičnog baje. I povrh svega, njihova percepcija mog ponašanja im uporno, iako posve pogrešno, govori da sam jako zainteresovan za tu temu. Devojka me je mučki ostavila, i otišla kod slavljenice, izvukla se sa bojnog polja k’o onomad Vuk Branković (znam, znam, veliku je nepravdu istorija nanela ovom čoveku. Vuče Srbine!).

Kako je debata dobila ozbiljne razmere, a ja dublje i dublje tonuo u živo blato, morao sam da se poslužim krajnje radikalnim merama. Ustajem polako, ispijam gutljaj kisele koja je već počela da lapi u plastičnoj čaši i vrlo smirenim i odmerenim tonom kažem:

– Jedan Ipče ne može a da ne bude potomak takvog kolosalnog vojskovođe kakav je bio Aleksandar. Te priče o Slovenima i njihovim seobama su klasično spinovanje istorije kako bi narodi sa Balkana izgubili svoj identitet.

Iščekujem reakciju. Izostaje. U šoku su. Trolovanje je uspelo i neometan mogu da napustim kritično mesto.

Da je do ovog dela, pitanje sa početka teksta ne bi ni postavljao, rizikovao bih kaznu, nalio se, i bacio se zdušno u pljuvanje Makedonaca. Ovako, provod se svodi na puko preživljavanje.

Ekstaza

“Našikam se i pravim haos” faza. Ovde moja trezvenost dolazi do punog izražaja. Posle početnog foliranja u vidu muzike, dolazi do totalnog zaokreta. Nešto kao kad je Stojković prešao na drugu stranu. Ćirilica uveliko gruva. Najlonke igraju neku seljačku verziju prljavog plesa, dok rukama simuliraju tekst pesme i nevaljalo gledaju jedna u drugu. Batica u patikocipelama pokušava da ostvari kontakt treće vrste sa jednom od njih. Ne ide mu. On je taj ekstrem o kome sam pričao na početku, i koji pokušava da promeni prvobitni habitat. Studenti iz Valjeva i Užica su batalili priču o kolokvijumu iz Upravljačkog. Alternativci prave parodiju igranja uz narodnjake. Misle da je smešno. Nije. A mali batica o kome niko nije znao ništa, skida gaće pokazuje spolovilo svima dok mu masa oduševljeno i u transu aplaudira. Dobro, ovog nije bilo. Batica je otišao još na početku drugog dela.

Najgore što može da ti se desi, kad si trezan, jeste da priđe neki pobro, i krene da te forsira da zaigraš.  Skidaš ga sa vrata, dižeš ruke i krećeš u neko grotesno pokretanje ruku, koje nazivaš igranjem. To traje dok se ne vidiš u ogledalu koje kao za baksuz stoji tu ispred tebe. Ruke gore. Faca k’o u idiota. Zamrzava se vreme i prostor. Gledaš se. Dvadeset i kusur u dupetu. Šta činiti. Sta si do sad učinio da ne izgledaš kao moron sa sve ručicama u vazduhu. Ništa. Odmrzava se vreme. Spuštaš ruke. Pobro je otišao, bezbeban si.

U jednom trenutku mi devojka namiguje. Levo-desno. Nema sumnje, gleda u mene i namiguje preko sobe. I diže obrve. Muva me rođena devojka! Prilazi joj onaj isti, pokušava da se upozna, ja se spremam da reagujem, ali nema potrebe. Ona je zaljubljena. Opet. U mene. Otkačinje ga sa lakoćom.

Kako je masa upala u delirijum, brzo i naglo, tako je iz njega i  izašla. Sve se odjednom smirilo, grupe su krenule da odlaze svojim putem. Uzeo sam pod ruku svoju novu-staru devojku, koja je uzgred rečeno sijala od sreće što odlazi sa mnom, i vratio se kući rešen da nikad ne ponavljam istu grešku.

Da se vratim na početak teksta. Možeš li se provesti trezan? Mislim da ne. Jeste krajnje zanimljivo iskustvo, ali o provodu tu ne beše reči.

Reaalno mnogo bolja opcija.

Međutim, jedan moj prijatelj mi je kazao jednom da se sve u životu uči. Učiš da uživaš u dobroj hrani, dobroj muzici, filmu… I ubeđen je u teoriju da kada bi bio dovoljno uporan, na kraju bi naučio da se provodiš bez alkohola. Ne znam, da li mi ne leži štivo, ili učim napamet, ali mi se čini da bih ja teže savladao to gradivo.

Živeli!

Tekst poslao čitalac Palindrom. I ti znaš sva slova? Pošalji nam tekst, objavićemo ga možda.

  • goranzoran

    cijenimo tvoju zrtvu koju si dao na oltar spoznaje i hvala ti sto iskustvo dijeliš sa svima nama. sile koje nas vuku na tamnu stranu jesu jake, zato je jako vazni biti teorijski pripremljen na različite varijante.

  • Perun

    Naša “akademska svetla budućnost” sluša ćirilicu i povraća isti onaj praziluk pojeden i izvučen iz dupeta.

  • Circe

    trinaest godinica. dosadno bas jako.

  • Djordje Tasic

    Ovo za dizanje ruku me podsetilo kao mali kada sam bio na nekom veselju,i tako neki kurac ne znam ni ja,pa mi baba diže ruke u vazduh i kroz zube mi govori ” ajde malo,ajde! ” ej,blamaža u trista jbt.

  • Кавурма и чварци

    – Свака вама част, како ви трпите те роспије и њихове фикс идеје да је илузорно расправљати се… Јеб’о такву везу, у којој нека празноглава гадура до те мере управља твојим ћивотом…

    https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/hphotos-xta1/v/t1.0-9/12074735_10153266229079514_1143699474713632138_n.jpg?oh=1c81cf71e257f2cc64509d91b15ddf71&oe=56CFB0F8

  • Trolle

    Naš mlađahni umetnik je malčice ulepšao stvarnost . Prava istina je da je posle one blamaže sa narodnjacima pobegao do toaleta, gde je zatekao svoju (sada već bivšu) devojku kako blajva onom liku sa patikocipelama .

    Ali dobro, kao što reče Servantes, život je ionako čemeran i siv , zašto ga ne ulepšati malo u umetnosti . Pa tako i naš Palindrom može da ima devojku koja ga voli, makar u snu i literaturi. Što da ne ?

  • Зоран Брадилковић – Брадилко

    Сматрам да текст преувеличава неке ствари. НЕМОГУЋЕ је да неко у трећој деценији живота није био бар једном принуђен да одстрејтује кућну журку или други вид изласка. Не мора то да буде због тога што је папучар, ког је девојка принудила да буде designated driver. Довољно је да будеш болестан, на антибиотицима, или да имаш други здравствени проблем који те спречава да пијеш алкохол, а не спречава те да се социјализујеш. Што се тиче питања да ли је могуће да се проведеш са 0.0 промила, рећи ћу следеће: У једном тренутку, лутајући беспућима интернета, налетех на неки од алкохоличарско-наркоманских форума за подршку у апстиненцији. Читајући те њихове приче, како морају да се навикну на остатак живота без иједне капљице, дошао сам у стање тешке депресије. Та епизода ми је била међу 5 најтужнијих у животу. Мени, који не патим нити сам патио од болести зависности.