Tarzan of the week: Delio Rosi

Civilizacija. Nastala kao društveni ugovor ljudi koji su shvatili da im je pametnije da odlože toljage na tavan, da budu komšije i sugrađani nego da nastave da žive po zakonu jačega. Pre moderne države, čovek je bio čoveku vuk, rekao bi Hobs, vladao je rat svih protiv sviju, a to ni kavgadžije najvećih apetita nisu mogle da svare. Jer, setite će reklame sa Pešićem, ma koliko bio jak ima neko jaći, ili makar neko luđi, spreman da ti zabode nož u džigericu i otme ti kravu, ovcu i ženu – znajući da će ostati nekažnjen pošto nema ko da ga kazni.

Tako su ljudi rešili da prekinu opšti strah i nesigurnost te su osnovali državu. Dajući dobar deo svog suvereniteta, ograničili su pojam slobode na one radnje koje ne ugrožavaju druge. Toljage su odbačene, odnosne predate policiji i danas se zovu pendreci. Iste samo policija sme da upotrebljava, ali i to zarad opšteg dobra, obično u predelu bubrega. Građanstvu je strogo zabranjeno da međusobne konflikte rešava bržim potezanjem revolvera od suparnika – u civilizaciji se to radi dijalogom, a ako baš ne ide onda parnično pred sudom.

Država nam danas deluje kao neophodnost, pogotovo što alternativu predstavljaju anarhisti čiji je najveći uspeh molotovljev koktel na amabasadi Turske i grafit NO RULES na magacinu Maksija te hipi komune u kojima se puši hašiš i priča kako je svet sranje – ne vidim zašto bi mi za to trebala hipi komuna. Ipak, ne dovodeći u pitanje samu državu, jasno je da su velikim delom u pravu autori koji kažu da je čovek pojeo govno kada je smislio civilizaciju. Jer ona, civilizacija, predano radi da potisne sve prirodno u čoveku.

Idi mamu svoju pa provociraj.

A (bivši) trener Fiorentine Delio Rosi je reagovao prirodno. Skočio i pokušao da isprebija pederčića koji ga provocira dok njegov tim gubi 0:2 od Novare i stoji pred ispadanjem iz italijanskog Kalča. Zanemarimo na trenutak činjenicu da je napadnuti fudbaler Bošnjak, državljanin Srbije, reprezentativac te zemlje i neosporni talenat – pozabavimo se prvo Rosijem. Reklo bi se, u momentu kada ti je puls 200, pritisak 300, a volja da gledaš ironisanje svojih igrača 0, nema baš ništa prirodnije nego da iznabadaš jedva punoletnu budalu koja te još zajebava na svu tu muku. Ako je zaista tačno da je Ljajić dobacio Rosiju da je “retardiraniji od svog sina” (Rosijev sin ima Dauna), onda je trebalo cela klupa kolektivno da ga izgazi, a ne da ga brani.

Ali… to nije civilizovano. Nimalo politički korektno. Rosi, čovek od pedeset i kusur koji je sa otužnim Laciom uzeo kup pre tri godine, morao je da zna za tu igricu. Sve fino, glumiš gospodina čoveka, izuzetno si politički korektan, preuzimaš odgovornost na sebe, čestitaš publici što je bila dvanaesti igrač, najavljuješ ostavljanje srca na terenu – ne talasaš. Znao je on to, ali mu je jednostavno pao mrak na oči. Spustila se roletna, a onda se od nje više ne vide ni lepi maniri, ni politička korektnost ni izvesnost dobijanja pedale već koliko posle utakmice u kojoj je tim, pošto je Ljajić izbačen, uvalio dva gola i spasao se Serije B i blamaže.

Sveznajući srpski internet komentatori su odmah požurili da daju svoj doprinos raspravi, a kako je mišljenje (a nažalost i računar) kao dupe – svako ga ima, to su i rasponi komentara širi od glasovnog raspona Cuneta Gojkovića:

Sledeći mišljenja ovih vrsnih poznavalaca fudbala i međuljudskih odnosa, zaključujemo da bi sve bilo u redu samo da je trener bio malo hladnije glave, da je iskulirao cigansku provokaciju, posle lepo kao tuži-baba prijavio Ljajića predsedniku, isterao ga u B tim, pa na pozajmicu u Salernitanu, posle čega bi usledio transfer u Hafnarfjordur gde više ni Moamer Zukorlić ne bi mogao da iščačka lajv strim za neku Lajićevu tekmu. Dakle, da je Delio Rosi bio prefrigan, namazaniji nego što jeste, ili rečju – civilizovan, danas bi on uživao lovorike za izvačenje Viole iz govana, a Ljajić ne bi bio žrtva nego provokator.

Ima i onih dušebrižnika koji kažu da trener daje loš primer svima, da nije njegov posao da tuče igrače i tako dalje – to je sve istina. Recipročno, posao igrača nije da u prolazu dobacuje svom treneru i da od utakmice pravi svoju stend-ap komendiju, nego da radi šta mu se kaže. Jer Ljajić je loptanjem postao bogato čeljade i – kada ga trener zameni jer se vucara po terenu kao debelo crevo posle prolapsa rektuma – ima da sedne na klupu, navuče šuškavac da ne nazebe, i bodri svoj tim zdušnije nego što čillidersice univerziteta UCLA bodre kvoter-beka kojem su sinoć kolektivno pušile. Jebiga, krvav je to leba.

Civilizacija je još jednom pobedila tarzanštinu – Rosi je dobio otkaz jer se predsedniku kluba nije talasalo, a verovatno će se i sam trener bogznakako izviniti i pognuti glavu pred svetom u kojem je afekat zabranjen, rezervisan za nekulturne i primitivne. Dobio je tri meseca suspenzije što ne znači ništa jer je letnja pauza, Ljajić neće igrati sledeće dve utakmice, stvari se zataškavaju, impulsi se utabavaju u kolotečinu civilizovanog. Ali Delio Rosi je bar na jedan dan bio moj heroj jer je pokazao da nisu svi Italijani Materaci i jer sam previše puta propustio da šakom uglavu častim mnoge koji su to itekako zaslužili, sasvim prirodno.