Trauma iz detinjstva – svako nosi svoju

Nosio sam prugastu maju sa sidrom, koja bi mogla da priliči samo zaostalom degenu. Boleo me je kurac, jer sam imao osam godina. Ćale se osećao poraženim jer ponovo vodi familiju na more preko sindikata, na primorje na kojem nema vode, ono naše, crnogorsko. Keva, nervozna pred put, bila je ubeđena da su nam potrebni i zimski džemperi u slučaju da zahladni, još po dve rezervne četkice za zube, karta SRJ, telefonski imenik i vojnička ćebad. Klinački sam se durio jer mi je uvaljivala kanticu, grabulje i lopatice za pesak, iako je znala da ću ih i ove godine ostaviti ko zna gde kada mi se bude prikenjalo prilikom izleta brodićem na obližnje ostrvo. Burazer je bio mali, usran, musav i smrdljiv, koštao je još dva kofera prtljaga plus neispavanost usled ponoćnih urlanja i svađe između matoraca koje je time izazivao. Nije mi se posebno ni išlo na more, ali ko te pita kada si klinac.

Usrane godine, usrana situacija, naravno da nismo imali keša za taksi, deda je seo za volan ćaletovog korozijom nagriženog Jugića, kako bi nas odbacio do železničke. Pročitao je tek pola Politike i samo 36 posto Večernjih novosti, te je znao da ima preča posla. Završavao je zadatak u maniru starog arogantnog člana Saveza, proseravajući se i sileći među zubima filter makedonskog Partnera. Uprkos vrućini, nismo mogli da otvorimo prozore jer je deda uspeo da pokvari ručke količinom negativne energije i nadrkanluka koje je oslobađao. Možda je to bio problem, a možda samo činjenica da je tamno plavi Jugo 45 još tada bio stariji od deset godina. Kod sajma su nam cigani usrali šoferku, iako im je početna namera bila da istu operu. Tražili su koji dinar, ali ih je deda oterao u tri lepe pičke materine. Nismo našli dobro mesto za parkiranje, termin vesti na prvom se približavao, te nas je deda istovario dvesta metara pre železničke, i zapalio Jugićem nazad ka predgrađu. Marširali smo naoružani kevinim torbuljagama i bebom iz čijih nozdrva su nicali slinobaloni. Bila je gužva te večeri na železničkoj, mnogo ljudi se odlučilo za voz, jer znalo se koje su glave tada putovale JATom.

Bio sam svestan da to nije bio običan dan. Ne zbog dosadnog puta na more, ne zbog toga što su se matorci izdrali jedno na drugo sedamdeset šest umesto četrdeset devet puta, ne zbog toga što je klinac fugao pelenu braon umesto uobičajne zelenkaste boje, nisam bio siguran, ali sam osećao strepnju i iščekivanje. Ćale je užurbano gazio, i tumarao pogledom kao da je u potrazi za nečim. Keva je delovala nezainteresovano, pokušavala da održi korak sa ćaletom, i streljala me pogledom jer sam uspeo da userem majicu onim bolesnim, frikomovim fut fetiš „Stopi“ sladoledom. Bio sam prilično siguran da sam uspeo da ulepim i sedišta u kolima. Video sam četvorogodišnju devojčicu kako nosi kanticu za pesak identičnu mojoj, i po prvi put u životu se osetio kao totalni debil. Kretali smo se ka prostoriji iz koje se mogla čuti glasna buka.

Nalazeći se u prostoriji punoj ljudi znatno viših od mene, nisam bio siguran o čemu je reč. Matori je nemo gledao pravo, povremeno se osvrćući kako bi bio siguran da neću odlutati. Iznenada, intenzitet urlanja rulje je porastao. Jedni se dernjaju u ekstazi, drugi likujući psuju majku ćelavu. Neugledna žena sa „tetkica iz ETŠ-a“ frizurom koja je stajala ispred mene propinjala se na prste. Rukama su mahale proćelave baje sa JNA tetovažama i četiri razreda osnovne. Par momenata kasnije sve se utišalo kao u onim klinačkim „ko pisne ćelava mu keva“ zajebancijama. Promicalo je samo pokoje tapšanje i usamljeni urlik. Začuo se tup zvuk, kao da se guma odbija o metal. Tri sekunde potpune tišine koje su usledile,činilo se da traju kao čitav serijal Dosijea Iks sa sve Mitrovićevim reklamama.

A nakon toga – eksplozija besa, komešanje velike mase ljudi u skučenom prostoru. Rafali psovki pršte kroz oblak duvanskog dima. Viču kako je govno nakurčeno. Jebu mu kevu zalizanu. Pominju u istom kontekstu državu, pičku, Miloševića, seme, sunce, NATO. Ćale me podiže na ramena, gledam usporeni snimak na ekranu izakanog Ei Niš televizora…

Posle udarca sa bele tačke, Predrag Mijatović je pogodio prečku. U buran period koji je predstojao, nacija je ušla sa još jednim ožiljkom. Mijate, dobrim delom si odgovoran za mnoge polomljene džojstike, za mnoga slanja kod školskog psidže, za sve lobanje koje sa 20+ još uvek nisu imale devojku. Usta te jebem!

Voz na relaciji Beograd – Bar kreće za trideset minuta.

Tagovi:

decafudbal