Jeli smo kobasice u Turiji i bilo nam je do jaja!

[typography font=”Cantarell” size=”24″ size_format=”px”]Iz novosackog ugla[/typography]

Ima li za čoveka boljeg načina da provede subotnje popodne od transporta sopstvenog bića u seosku idilu Turije o prazniku kobasice, gde će se prepustiti izjedanju mesnih prerađevina u crevu i ispijanju ladne pive, zapitali smo se jednog dana u novosackoj ispostavi redakcije Tarzanije koju čine pre svega Frenki i MLKVĆ, uz jedan mađarsko-nemački gej par. Sekund kasnije smo naložili dotičnom paru da putem Vajbera pozove gej lobi EU i Natašu Kandić da nam puste određena sredstva na naš moćni račun na kajmakčalanskim ostrvima, kako ne bismo tamo među lokalnim življem, kajmak sisama i gasterbajterima delovali kao sirotinja.

Čim je leglo 300 evra oprali smo kurac, javili Wojteku da bači drogu i krene iz Beograda pod odmah, a zatim pozvali još jednog našeg prijatelja, legendarnog degustatora Momčila Munižabu, čiji je otac ponosni vlasnik trofejnog Miladina, najrasnijeg nerasta Ličkog Pounja, i osnivač sajta Kobaja Grande, seli sa njime u taksi pa preseli u luksuzni autobus Bečejprevoza, tačnije liniju NOVI SAD-SRBOBRAN-NADALJ, koji nas je transportovao do samog zenita Turije. Svetla Turije su nas odmah očarala, a za svetlima i tradicionalna gostoljubivost Turijaca domaćina koji su se upregli do maksimuma da pokažu kako je svako rado viđen u njihovom malom mistu sa 40% mađarskog življa i ostatkom srazmerno podeljenim između brata Hrvata i Ličanina.

[typography font=”Cantarell” size=”16″ size_format=”px”]ooo jaro jarane[/typography]

Kako je bilo već podne valjalo je popušiti neku travuljinu, ne samo zarad šale i vragolije, već i zarad apetita. Stoga smo morali da se drogiramo dok se krećemo kroz manje frekventne turijske sokake, a manje probleme su nam zadavali ljudi prerušeni u četnike koje smo, iz daleka, mešali sa snagama MUP-a. Eskivirajući gospodu četnike zašli smo u andergraund Turije gde smo naišli na nestručno prikrivenu HAARP antenu koju smo uslikali i poslali MMS-om Nataši Kandić da prenese Amerima da smo ih provalili te ako ne legne još neki evar – fotografija ce završiti u javnosti. Nataša nam je odgovorila da nema više para i da jedemo govna što nas je najedilo pa smo otišli da se prejedemo kobasica i prelijemo ladnom pivom pa podvikujemo u ritmovima Krajiške pesme i muzike i veselja.

[typography font=”Cantarell” size=”16″ size_format=”px”] klington gowno[/typography]

Naišli smo na šator sa grejanjem u vidu bureta s nogarima u kom gori vatra, a gde se veselo raspevavala jedna solidna treš milfača sa glasom i stasom Vesne Zmijanac i tetovažom na diskretno istaknutoj sisi. Kako su mesta oko bureta s vatrom, gde su temperaturalni uslovi prijatniji, rezervisana za gastarbajtere s nešto dubljim džepom, mi smo seli u hladniji deo šatora, bliže ulazu, opet sa sirotinjom, kako nam i dolikuje. Naručili kobasčetina, rakije i ladne pive, a da li je igde na ovome svetu lepše nego li baš na tom mestu, kod Miće u SUR “Mrak” iz Čačka, nije se ni dovodilo u pitanje. Iako su nas odrali računom, iz SUR-a “Mrak” smo izašli veseli kao nasnifane šiparice  i krenuli u potragu za još kojekavom kobasicom, sirom, medom, četničkom uniformom, fejk dresom Lacija, gas maskom ili kakvim hladnim oružjem kojeg je bilo u izobilju. Dok smo jeli drugu kobasicu javio nam se beogradski deo redakcije koji je po običaju kasnio jer gowna su to neodgovorna velegradska sklona spavanju do podne na račun poštenog seljaka i domaćina. Ipak, donosili su tamjan kog nismo kušali od kad nam je pop Milutin pao 2003. pa im je bilo oprošteno. U nedostatku drugih specifičnih lokaliteta u Turiji dogovorili smo da se nađemo kod balona.

[typography font=”Cantarell” size=”16″ size_format=”px”]punkt zbora[/typography]

[typography font=”Cantarell” size=”24″ size_format=”px”]Iz Wojtekovog vugla[/typography]

Sunce ti poljubim, u kakvoj mi vukojebini živimo kada nam treba dva i po sata do Kobasicijade. Novosađani su imali prednost u odnosu na nas, krenuli su ranije da piju i da šmrču mleveno meso, pa smo odabrali dobro poznatu rutu, Beograd-Novi Sad-Vinjak-Srbobran-Vinjak-Turija. Na putu stižu vesti o najvećoj kobaji ikada napravljenoj, 2031 metar dugačkoj. Uzbuđenje raste, dlanovi se znoje, što od špirita, što od iščekivanja. Ako su samleli tries svinja, šta će s nama da urade? Dva kilometra kobaje – idi u kurac, to je četiri Avale, tri sa tornjem. Ijade su za odabrane fajtere, ali iskusna smo mi ekipa, a ne žgadija iz Savamale. Obrni-okreni, južnobački okrug se nikako ne zajebava.

Dočekalo nas je šugavo vreme, ali miris roštilja i kakofonija ličkih i slavonskih naglasaka nadjebavaju svaki tmuran dan. Pogled je savršen – desetine štandova, svaki okićen kobasicama, kulenima, pištoljima na metkiće, preparatima za prostatu, polu-domaćom medovačom, jelecima i gunjevima. Svakako daleko impresivnija zgoda od Ilindana u Hrtkovcima. Nije bilo sumnje, ovo je najveći sosidž fest od poslednjeg redakcijskog sastanka Tarzanije.

Gradska smo mi đeca, uobražena žgadija i pored plemenitog kraijšničkog porekla, pa nismo navikli na ludilo boja, mirisa i zvukova koje vojvođanska komora za psihodeliju može da napravi. Kao vidikovačka pijaca nedeljom ujutru, samo na esidu i sa manje cigana. Međutim, atmosfera je domaćinska, privikne se čovek brzo i utopi u masu, kao da je u njoj rođen. Munižaba je pritiskao da probamo najbolje što Turija ima da ponudi, ali smo njegove preporuke morali da ostavimo za kasnije, jerbo smo naišli na vašarsku streljanu, najeminentnije bojno polje za dokazivanje muškosti, barem u odsustvu kruške za nabadanje pesnajom. Ljujala se ruka od vinjaka i “Mrakove” raćije, ali čvrsta tarzanska volja uspela je da odnese tri naparfemisane plišane igračke i ljigavca.

 [typography font=”Cantarell” size=”16″ size_format=”px”]čisto da se zna, svaki metak je bio u centar centra[/typography]

Ne bih Munižabi kritičarski lebac iz usta da vadim, al umeju Vojvođani meso samlesti. Nema onih gejpederskih, viršlastih wurstova kakve ti, zajedno sa kurcem i sumanutom cenom, uvale u tipičnom beogradskom lokalu. Pun ukus, ljutina na mestu, bez jadnih tabasko sosova da maskiraju mlevene pacove. Metneš lukčinu i kupus, pa sledećih nedelju dana podriguješ na Turiju, kako i treba da bude. Čak i da svi samo ćute i jedu, valjalo bi posetiti, kvalitet je u pitanju. Ali ako na to dodaš opštu zajebanciju, trubadure i šatre, dobijaš događaj vredan pretvaranja u tradiciju. Svaka ijadaje vredna poštovanja, a Turijska je najbolja odskočna daska u bazen prejedanja i alkoholizma.

Ipak, naš degustator, gorepomenuti Momčilo Munižaba, otac mu Đogo Munižaba – koji je pored nerasta Miladina vlasnik i velelepnog lanca pečenjara, s kojim je on trenutno u svađi jer su oni neke svinje prevozili iz Bačinaca u neobezbeđenoj prikolici, pa je tu sad bilo nekih problema, aj da vam ne pričamo, uglavnom, on će vam reći detaljnije o svakoj kobasici koju je probao na ovoj manifestaciji.

[typography font=”Cantarell” size=”24″ size_format=”px”]Oгненный колбаса – vatrena kobasica[/typography]

[typography font=”Cantarell” size=”16″ size_format=”px”]retrika braćalice retrika[/typography]

Karakteristike i dimenzije: Dugačka ko kalauz, komotno moš obiti vrata na kolima starijim od 10 godina. Malo podseća na onaj hipsterski baget hleb. Nije mogla da stane u kiflu u kojoj smo je dobili, virila je brat bratu 10 santimetara sa svake strane, stoga smatramo da treba da je služe u vekni ‘leba, prikladnije je. Možda jeste sočnije ovako jesti jedan kraj pa drugi pa tek onda sredinu ali je veća verovatnoća da ćete biti umazani prilozima do krsta i da ćete naći komad salate u unutrašnjem džepu. Dobar provodnik.

Ljutina: Peče ko brener. Apsolutno nemamo predstavu koji su sastojci ove kobasice ali deluje ko da ju je sam đavo iz svog ognja iščupo i brečio u Turijsku mast da se još krčka.

Kao oružje: Pogodna za utakmice i obračun sa pripadnicima žandarmerije, još pogodnija za prekidanje diskusije sa ženom i prebijanje po nogama. Takođe može da posluži u prevaspitavanju dece nakon roditeljskog sastanka zbog sakrivanja loših ocena i neopravdanih časova.

[typography font=”Cantarell” size=”24″ size_format=”px”]Tортилья колбаса – kobasica u tortilji[/typography]

Karakteristike i dimenzije: Ima raznih, jedna dugačka pa presečena na pola popreko pa onda opet na pola uzduž ili dve male jedna pored druge, zavisi od raspoloženja prodavca i vašeg ukusa.

Ljutina: Ume da zapeče ali je plemenita i zna kada da stane.

Kao oružje: Apsolutno nepogodna za bilo koji vid borbe jer se rasipa, razmotava i ispada. Teška za održavanje.

[typography font=”Cantarell” size=”24″ size_format=”px”]Kолбаса для киски – kobasica za pičke[/typography]

Karakteristike i dimenzije: Omanja, pomalena, sićušna. Dobili smo je u kifli u koju komotno staje i upravo suprotno od ove prve, ovde prvo jedete okrajak kifle pa tek onda kobasicu. I bilo bi to pošteno da je vredno prvo jedenje kifle, međutim kad se dođe do kobasice – ništa specijalno. Za jednog Munižabu ovo je čist prosek. Za početnike. Prednosti – vrlo je mobilna, ne morate je odma celu pojesti već pola u džep pa za kasnije.

Ljutina: Takođe ništa specijalno, malo zaljuti al brzo pusti, kao loša rakija. Jedan orbit i vaša nežnija polovina neće ni osetiti da ste je jeli.

Kao oružje: Idealna za borbu na daljinu, borbu iz rova. Izuzetno pogodna za gađanje mete, zbog oblika ne postoji mogućnost rikošeta, otporna na promene temperature i ostale atmosferske prilike/neprilike.

[typography font=”Cantarell” size=”24″ size_format=”px”]Прочие мясо – Ostalo meso[/typography]

Janjetina dobra, mlada janjad bila, lepo se to oznojilo na ražnju i ispeklo, hrskavo ukusno pogotovo onaj deo špinjetak (za nubare, deo oko butane). Pljeskavice lepe okrugle, bilo je još nekih pizdarija poput ražnjića sa sirom slaninom rolovanom, nismo sve stigli probati ali ovako odoka se čini pristojno i kvalitetno.

[typography font=”Cantarell” size=”22″ size_format=”px”]Još šale i vragolije[/typography]

takmičenje u brzom jedenju kobasica i četvorostruki šampion
neka vrsta TOURBUS-a Sanje Ilić
predgrupa čoveka sa slike ispod ove – eminentna estradna umetnica, njen pratilac i napredni sistem zagrevanja prostorije
zvezda večeri, vraćena iz baraža

Sve u svemu prijatelji, ljubitelji kobasice hehe i športa, solidna manifestacija i sasvim vredna naše ali i vaše posete. SLEDEĆA STANICA KAČAREVO A DOGODINE U TURIJI!

 

  • izTurije

    Zaboga ljudi zasto ovaj odnos stanovnistva??

    svako rado viđen u njihovom malom mistu sa 40% mađarskog življa i ostatkom srazmerno podeljenim između brata Hrvata i Ličanina.

  • yugo65

    Ogladnio sam posle ovog teksta, jebem vas u usta…

  • Dejan Stanic

    A Dragčetovu kobaju nijeste videli?

  • I ja ne shvatam.
    To uopšte nije važno da bi se iznosilo.
    Ali ako već pišu, neka pišu prave brojke.
    Turija je poznata kao selo u kome veliku većinu čine meštani. Bačvani. Srbi.
    Kakvi Mađari, Hrvati i Ličani?
    To je čista glupost.

  • Elvis

    Zapravo, Turija je gotovo 100% naseljena Srbima starosedeocima – Bačvanima. Ovo što ste napisali nije čak ni zajebancija – viđe je debilno, a da se u Čurugu sa tim našalite, iskusili biste šta je to prava čuruška brica.

  • Курјак

    Нисам ни читао до краја када сам видео какво лупање глупости за етнички састав! За товарење Новосађана нисам хтео да коментаришем, ај као нема везе серу бегешари, али ово вам већ није зајебанција. Баш да видим да сте Туринцима рекли да су Мађари-Личани-Хрвати, па неби вас ни скупљали јел неби било шта да се скупи!!!

  • Acko

    Ovi sto pisu clanak nisu begesani, nego narkomani ili ustatse