Četiri svakodnevne stvari na kojima ti kradu pare

Ne znamo šta radiš za pare, ali do jaja ako nema dodirnih tačaka sa pisanjem za onlajn magazine, tipovima koji se odazivaju na Šone ili baronisanjem keve preko telefona kako je odložen Engleski dva ali moraš da uplatiš već danas, englesku drugu. U svakom slučaju, pretpostavka je da si do sada skapirao ponešto o tokovima i značaju novca za razmenu dobara i funkcionisanje onoga što nazivamo ljudsko društvo bez da poginemo od smeha dok to izgovaramo.Verujemo i da si svestan toga da će zanemarljiv deo od silnih triliona novaca u opticaju ikada proći kroz tvoj novčanik, bubrege i bešiku. Ali ono što verovatno ne znaš jeste da protiv tebe igra jedna cela dobro organizovana ekipa krpeljskih vampirčina, kojima je jedini cilj da ti isisavaju keš pri svakom udisaju. I kao pravi paraziti, tu su od kad dobiješ prvu paru i planiraju da te sišu na sitnu slamku čitavog života. Zato, kada sledeći put kupiš najku u Ušću ili pazariš majonez u Maksiju i pomisliš kako te deru, dobro misliš – ali ne zaboravi i da plaćaš više nego što bi trebalo i za…

Plaćanje u banci

Keva te pošalje da platiš račun, podižeš ćaletovu penziju, plaćaš kaznu za onomad kad su te nahvatali dok si peške išao pijan kući… Kako god da okreneš, prag banke ćeš prekoračiti kad-tad debeoca, iako ti je verovatno mrsko da ulaziš u hromirane hramove izrabljujućeg kapitalizma. Ne mora da si gledao Insajd džob ili, ako si imao jeftiniju ulaznicu, Cajtgajst – nepoverenje prema bankama je duboko ukorenjeno u ovdašnje nasleđe i redovno dopingovano pikanterijama ratova, krahova i lokalnih tirančića.

I borićemo se do poslednje marke vaše devizne štednje!

U svakom slučaju, boli te baš da razmišljaš u koju banku ideš kad plaćaš račune, nego lepo odeš u najbližu, u prizemlju gde je nekad bila Pekabeta ili „Kadinjača“ sa socijalnim crnim kupaćim ćegama i bluzama mejd in Novi pazar. Ali, itekako je bitno u koju banku ideš  da platiš infostan ili račun za mobilni, zato što svaka organizacija i firma ima račun za uplate otvoren u samo jednoj banci. I ako ne platiš baš u toj, platićeš proviziju za uslugu „transfera“ na račun u drugoj banci. Šta kurac, neke banke će ti naplatiti (malo manju) proviziju i ako je račun na koji plaćaš kod njih! A u praksi, plaćaš za uslugu pokreta prsta i petosekundne koncentracije tetke u bluzi boje lavande –  jer sve se obavlja na dugme, elektronski, već jebenim decenijama.

Koliko me drpaju? Zavisi od banke. Ako misliš da si ih zajebao tako što ideš u poštu, razmisli ponovo. Pošta šljaka po istom principu kao banka, ima i ona cela zgrada Poštanske štedionice – i naplaćuje ti 1 posto proviziju ko da su kapetan što špeditira koks iz Buenaventure u Veracruz, a u tom fazonu su praktično sve banke. Pored toga, mnoge zakucavaju proviziju na 150 dindži minimum, što može da ti uveća recimo račun za fiksni i za 50%, na primer ako si vehabija.

Niko mi se ne javlja na telefon.

Život u svom stanu

Najzad nezavisan! Tetka Đula je konačno, dvaes godina posle šloga, skončala bez naslednika, osim pekinezera Pavla nazvanog po Patrijarhu Počivšem Pokoj mu Duši, kako je običavala govoriti. 45 kvadrata u Profesorskoj koloniji znače tvoju slobodu. Više ne moraš da cepaš paklo kurtona tako da ne čuju matorci! Sad možeš da delješ WoW ili dotu do jutra bez da ti iko kenja! Osim možda cimera koji zapravo i koristi tu paklu kurtona i tu šulju što si sebi kupio da „vlažiš pičetinu po Plastiku“.

Uspeh!

Dobrodošao u svet vlasnika tj. onih koji plaćaju samo zato što imaju nešto.

Koliko me drpaju? Ne osporavamo značaj poreza na imovinu u cilju da se motiviše raja da pare utopi u neki posao, a ne u jebene nekretnine koje po difoltu znače da se stvari ne kreću. Samo ti skrećemo pažnju na surovu realnost najnovijeg zakona na tu temu, koji znači da ti je tetka u stvari ostavila godišnji trošak od 0,4 do 2 posto vrednosti nekretnine. Što znači da postoji šansa da ćeš u sledećih 50 godina, taman koliki ti je još u proseku životni vek, platiti državi još celu jednu svoju gajbu.

Slanje SMS-a

„A daaaj, SMS je tipa dva dinara, uostalom šta, imam postpejd, znaš da u ovom mom paketu brate dobijem…“  Stani tu. Pod jedan, paket nije tvoj, nego mobilnog operatera koji zadržava pravo da ga promeni kad god (pročitaj sitna slova), a pod dva, šta god da dobiješ u paketu, na dnu se krije najveće iznenađenje: SMS mobilne operatere ne košta ništa. Jer SMS-ovi se šalju preko nečega što se zove kontrolni kanal koji  služi za komunikaciju telefona sa podstanicom mreže. Ovaj kanal je uvek uključen i šalje pakete podataka, bez obzira na to da li ti slao SMS Sneži Dronfulji da te večeras čeka u onim gaćicama sa strateški smeštenim rupama ili si rešio da joj se pojaviš na gajbi nenajavljen. Otud ograničenje na 160 karaktera, jer kontrolni kanal svoje pakete šalje u toj veličini. I otud su SMS-ovi  100% profit za operatera, jer se praktično švercuju na nečemu što je već uračunato u troškove postavljanja mobilne mreže.

Dobra vest: ne treba ti. Ako si SMS.

Koliko me drpaju? Ti nam reci. Koliko šalješ SMS-ova? E, toliko.

Odlazak na internet

Ova poslednja stavka služi pre svega da te pripremi u stilu lubrikanta, za rektalno veselje koje će uskoro da usledi. Nećeš verovati, ali stanje u Srbiji s netom u ovom trenutku zapravo nije tolika katastrofa. Brzine nisu nešto, ali postaju sve veće.  Flet rejt nude svi provajderi, cene takođe padaju poslednjih par godina, pokrivenost je đene-đene, ali imamo postavljene hiljade kilometara optike koja se, doduše, za sada koristi koliko i ogledalo u kući Teofila Pančića. Ali to znači da može da ide samo na bolje.

To takođe znači da nas u dogledno vreme očekuje ono što se već događa Amerima, Kanađanima i delu Evrope. Kao što si mogao da zaključiš iz prethodnih stavki, nema slađe pare nego kad narod mora direktno nešto da ti plaća, jer možeš kako ti se digne da ubacuješ sakrivene provizije na ime troškova „režije“ (porno filma koji direktori snimaju na tim bildingu s Moldavkama). Isto i nas čeka s netom, čim se dostigne „plafon“ tj. kada net bude imao svako ko želi da ga ima, znači u sledećih par godina maksimalno. Pošto više neće biti opravdanja za podizanje cena, jedini način da se poveća profit biće prelazak na naplatu po protoku, takozvani bandwidth cap.

Da, tako nekako.

Koliko (će da) me drpaju? Neki već imaju takav princip, i prodaju ga uz priču „nije fer da isto plaća neko ko skida 400 giga HD Kardašijana i neko ko ide samo da vidi lajvskor i na brzaka izbaca na Lisu En.“ To ima logike, ali je bezočna laž to da gigabajti posle određene količine postaju nekako volšebno skuplji. Jer provajdera prenos jednog gigabajta podataka uvek košta isto… Otprilike ko kikiriki sa semenkama. I cena stalno pada – procena je da se sada kreće između 3 i 10 centi. A, sudeći prema iskustvima iz drugih zemalja, krajnjem korisniku će ga naplaćivati u proseku deset do pedeset puta više.  I govoriće nam da je to „super jeftina ponuda – flet 10 megabita za 2000 dinara dok ne potrošite 50 GB mesečno, a onda svaki dodatni GB košta SAMO 100 dinara! Uskoro, u vašem gradu!”