Apatija – pretvaranje u biljku

Rokovi stiskaju k’o ruka željnika devojačku sisu. Vreme ističe, pritisak dodatno raste svakim proletelim minutom, obaveza je velika, cilj kapitalan, odgovora i dalje nema. Neuredno radno mesto, pocepana kesa, rasute mrvice medenjaka, pepeljara prepuna nespretno ugašenih smrdljivih opušaka socijalne krdže. Šake oklembešene na tridesetak santima od poda, dronjava majica sa printom članova Rolingstonsa umazana paradajz čorbom, guzica napravila krater u fotelji. Znojava i dlakava mudna kesa, kao smolom slepljena uz desnu butinu. Ganglije atrofirale, u nemogućstvu da procesiraju ni tekstove Bajonea. Volja za bilo kakvom aktivnošću neprisutna. Šta se koji moj dešava? Dobrodošli u stanje apatije.

Nisam uplatio tiket, ne znam koji je rezultat, a nešto me ni ne interesuje.

Šta je apatija?

Apatija predstavlja skenjano stanje ravnodušnosti, potpunog bolokurcja čak i za stvari od elementarnog životnog značaja. Odsustvo emocija i motivacije, prepuštanje problema slučaju, otupljivanje čula. Učmalost, nebriga, osećanje koje bi se kroz preneseno značenje najbolje moglo vizualizovati prizorom prednje traktorske gume koja pluta Tamišem. Apatija je suvonjavi, pokvareni, cincarski veštac, koji te uverava da je savim u redu to što se preljevaš po stolici, što se osećaš kao zgaženo pačje govno, što ti zadatak koji je pred tobom deluje zajebano kao ona kula, jedno dvadeset puta viša čak i od zgrade Centralnog komiteta, na koju je trebalo da se popenje Goku ne bi li se sastao sa Kornjačinim Vračem.

Apatija je ravna linija, nepostojanje oscilacija, gušenje u sopstvenoj lenjosti. Takvo bezvarnično stanje neosetljivosti, onemogućava izvlačenje iz septičke jame života koja sada preljeva. Preljeva, jer smo je napunili sopstvenim sranjem. Onda kada je i naziv modela bicikla iz asortimana firme Caprijolo Sremska Mitrovica kreativniji, onda kada je i Dimitrije Vojnov posle tri gurmanske kod hotela Moskva pokretljiviji. Jedno je sigurno, apatija je nešto što ti sigurno ne treba, osim ako si egzistencionalni nihilista, ili sličan radijacijom ozračeni specijalac koji još ne može da preboli to što mu se samo dvoje ljudi pojavilo na proslavi šestog rođendana, iako je pozivnice poslao celoj upišanoj ekipi iz obdaništa „Neven“.

Š'a ima? - E'o visim.

Kada te ‘vata?

Od ljudi koji slušaju dvočasovne priče Tonija Soprana o drkanju na cimerku njegove ćerke, psiholozi su se popeli na nivo pravih zanatlija koji se bave opravkom ozbiljno sjebanih mozgova, te su kroz praksu došli do odgovora na neka od pitanja. Apatiju objašnjavaju kao rezultat subjektivnog osećaja pojedinca, da nije u stanju da se suoči sa izazovom koji ga očekuje. Nastupa skenj, ode šasija, i sada pokvarena mašina čuči u mestu. Van okvira ove nespretne interpretacije jedne definicije, recimo da te sutradan na tvom radnom mestu pomoćnog magacionera čeka istovar tri dupla šlepera tunjevine uvezene sa Tajvana, a znaš da je za deset sati moguće završiti samo dva i to ako te tri Egipćana šibaju po leđima, kao što znaš da ćeš popiti pedalu ne bude li gotovo, kao što znaš da posao ne smeš da izgubiš jer je ostalo još osamsto neisplaćenih evra od duga Maretu Kajli. Usred ove bezizlazne situacije, pretvaraš se u poluosušenu biljku i čak ni ne odlaziš na šljaku. Psiholozi takođe veruju da ova boljka poteže ljude sa jasno definisanim ciljevima i odgovornostima, tako da, ukoliko planiraš da se baviš „Kriminalom, b’ate!“, a jedina predstojeća obaveza ti je „malo Košutnjak, trčanje, ovo ono“, nema vađenja na apatiju, jednostavno si lenjobuljson i lelemud.

Želite da ugušite svog nećaka? Aha, samo da stavim oblogu na levo jaje, pa nastavite.

Kako te ‘vata?

Rekosmo već da udara kad joj vreme nije. Kada se gomilaju zadaci, seminarski radovi, studentske prezentacije, napeti sastanci sa arapskim lobanjama koja bi da ulože u naše preduzeće, društvene obaveze, ispiti i slično. Manifestuje se kroz konstantan osećaj učmalosti, kada lažeš sebe da bi nešto tres’o, a u stvari ne možeš da se udostojiš ni da ga nadrviš. Kada gotiviš Nikolasa Kejdža, a mrzi te da pogledaš njegov novi film. Kada je napolju k’o štelovano HARPom za prolazak visokih vatikanskih zvaničnika, privatnim džetom kroz srpski vazdušni prostor, a ti spuštaš roletne, da te ne bi pljuvali zraci sunca. Kada te rođena keva, iz nekog nepoznatog razloga više ne nervira, iako ti dodatno kenja. Kada treba samo da dovršiš taj jebeni diplomski, i svoj mir napokon pronađeš u garsonjeri na Čukaričkoj Padini, a ti tastaturu koristiš za sastavljanje tima budućnosti Minhena 1860. Čitav taj prostor oko tebe, i ti u njemu, podseća na likovni rad mrtve prirode, pod prisilom državnog obrazovnog sistema sačinjen u četvrtom osnovne. Šugavi presek bledo-crvenih i sivonjavih boja, jeftinih kineskih tempera. Razočaranost sopstvenom pasivnošću izaziva sve veći stres. Uradio bi nešto, bilo šta, ali ne znaš da li možeš.

Kako se izvući?

Svakako je određeni broj njuški, bilo ne ponovilo se, nekada spao na tako niske grane da čita američke sajtove koji pomažu neizvučenim nelordima da prebrode tzv. „approach anxiety“ li strah od odbijanja. Kada se pred te šatro stručnjake istupi sa problemom „Ne smem da priđem pički“, metod koji nude za rešavanje ovog problema glasi „Pa brate, prilazi pičkama“. Logično je postaviti pitanje: „Kako ću rešiti svoj problem zentanja od prilaska cavama, prilažeći cavama, ukoliko jebeno NE SMEM, da im priđem.“ Stvari stoje tako da većina tih prosipača muda u najrazličitijim oblastima, igra na kartu klin se klinom izbija. Poenta je jebiga, kao i uvek u izvlačenju, i u tome DA MORAŠ SAM DA SE IZVUČEŠ. Tako da su dve najzastupljenije metode u borbi sa apatijom: kljukanje tabletama, što će te pretvoriti u nekoga ko sa uživanjem obilazi postavku pančevačkog muzeja, ili kako oni kažu „preuzimanje konkretnih koraka, i suočavanje sa apatijom FAK JEA!“.

Bitan je taj početni trzaj, bežanje iz monotonije koja nikuda ne vodi. Uradi bilo šta! Zapitaj se da li postoji holandski turbo-folk i potraži ga na internetu, pevaj huliganske pesme iz Krnjače u centru Beograda iako si iz Vrčina, počni polako da spremaš „ma to ću kad budem bio apsolvent“ ispit, pročitaj knjigu Jelene Bačić Alimpić i izdrkaj na ribe o kojima piše (ili na nju, nek ide život). Raspremi ormane, pobacaj one stare 240p porniće koje ti je Neca iz šestog dva narezao pre petnaest godina, sastavljaj najjeftiniju rutu do letnjeg kampa u okolini Marseja iako nemaš ni za busom do Bečića, pogledaj ponovo prvu sezonu Rendžera, šta god ti je volja. Bilo šta, samo da se prekine ta mirna, nepulsirajuća linija koja simbolizuje nepostojanje.