Mala škola filozofije: Svetu se ne može ugoditi

Negde u osnovnoj školi, još u razredima u kojim smatraš da je brisanje slina rukavom kul, a ubacivanje čička u kosu tršave štreberke megakul, obrađuje se jedna kratka pripovetka „Svetu se ne može ugoditi“ koja u sebi nosi mnogo mudrosti i pokušava da nauči mladog, budućeg homo sapiensa jednoj od najvažnijih lekcija u životu.

Uglavnom priča kaže sledeće: Otac i sin bazaju nekim selom, pri čemu ćale jaše magarca a sin ide pored. Utom nailazi neka ženetina i kenja matorom kako nije kul da dete hoda a on da jaše, pa oni poslušaju savet, zamene uloge i nastave dalje. Zatim nailazi druga žena i prigovara kako je lejm da neko mlad i pun života jaše a neko star ide pored. Da ne dužim, svaka naredna žena na koju su nabasali imala je različito optimalno rešenje za njihov problem, pa su tako obojica jahali, obojica išli pored magarca a na kraju su ga čak i nosili. I uvek su iznova ispadali kreteni u očima drugih dok ćale nije ukapirao da time što sluša svačije savete postaje veći magarac čak i od samog magarca, i rešio da sve vrati u prvobitno stanje, tj kako je i bilo na početku. Međutim, u tim godinama poenta ove genijalne priče se provuče pored tebe kao Sretko Kalinić pored čuvara u CZ-u i čak i ako si nešto skapirao, to ispari na prvom času fizičkog kad zabodeš specijalku u facu nrda sa pikslama i usereš se od smeha.

Budale, bolje da obojica jašu magarca. Ili da sin jaše. Ili otac. Na kraju krajeva, mogu i oni magarca da nose a ne ovako

Onda sve krene naopako. Iako ti misliš da je“ četvorka pozadi i makazama gore“ idealna frizura, roditelji su jednoglasni da je šerpa idealno rešenje za tebe. Isto tako su do koske ubeđeni da je stavljanje leptir mašne za školsku sliku sjajna stvar, a ti samo želeo da se slikaš u donjem redu sa loptom. Voliš matematiku ali nastavnica biologije insistira da ideš na takmičenje iako te baš zabole tvoj pubertetski tukidid za prokariote i eko sistem. A onda ti dođe da posle srednje batališ učenje, vidiš sebe kao praktičnog, kreativnog mladog čoveka i želiš da otvoriš firmu za pravljenje neuništivih najlona za daljinski i tako zgrneš bogatstvo od penzionera, međutim tvoj ćale tebe vidi kao vodećeg neuropsihijatra, keva kao berzanskog japija, deda kao naslednika njegovog jorgandžijskog zanata, baba, iako nosi dioptriju 12 i umesto nosa ima skakaonicu u Garmišu, nastalu usled težine naočara, savršeno zna da je vreme da se oženiš i odeš na selo da gajiš koze. Naravno, i komšija Stanko ima svoje cenjeno mišljenje koje ti nameće svaki put kad ideš da baciš đubre. Taj sveukupni spem nekako poslovično deluje na još nedovoljno sigurnu u sebe jedinku da se ipak povinuje „pametnijim lobanjama“ i zagrize neku od želja svojih pretpostavljenih.

Jebiga, sve i da postaneš dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, spasiš živote miliona ljudi jer si otkrio lek za AIDS koji košta jeftinije od četvrt bureka, nisi uspeo svojom voljom, a to je u neku ruku i poraz. Posle se pitaj što se Đokovićev ćale onoliko busa u grudi. Ne, nije on toliko ponosan na svog sina već je ponosan na sebe što je uvalio reket u ruke detetu od 4 godine i rekao: „Ima ovim da se baviš!“

Možda je hteo da postane astronaut

 

Kako nastavljaš da odrastaš, tako sve više izlažeš sebe malignim kompromisima. Prvoj je smetalo što si maljav, drugoj što si izdepiliran, treća se zgrozila jer si prdnuo posle prvog seksa a četvrta je ustezanje od ispuštanja metana i posle 4 meseca veze shvatila kao vrhunac neemotivnosti i zauvek zalupila vrata za sobom. Peta je bila najgora, prvo je oduševljeno prihvatila tebe baš onakvog kakav jesi i taman kad si se ponadao, dobio si značajan sudanski kurac u dupe u vidu „Jebiga, nije to to više, aj ćao“. Posle se razviješ u bezosećajnog skota, oženiš se, naravno žena misli da je Mia idealno ime za ćerku a Alimpije za sina, baš kao njen pokojni pradeda. Tazbina misli da govno od čoveka, huška ćerku na razvod, šef na poslu traži izveštaje u „Kalibri 11 lendskejp“ formatu i zgužva tvoju „Tajms nju roman 12 portret“ zamisao. Ortaci tvrde da si papuča, žena da si švaler, ljubavnica želi nežno, a i jedna i druga negoduju kad navučeš gaće posle prvog svršavanja.

Probaj još jednom da ne možeš drugi put!

Godine počinju da čine svoje, krvni sudovi više ne žele slaninu i pršutu, mišići odbijaju nedeljni basket, krv odbija da se sjuri u pimpek, kosti zvocaju zbog stajanja u redovima. Mozak počinje da baguje, igra neku svoju igru, nekontrolisana deoba ćelija smatra da je debelo crevo sjajno mesto za metastazu. Deca smatraju da samoubistvo nije lek, iako bolovi ubedljivo nadjačavaju snagu morfijuma. Medicinska etika nalaže da je život neotuđivo pravo čoveka makar se ogledalo u raspadanju tela od rakčine na sjebanom madracu. Onda se nekako život smiluje da utihne al porodica ipak misli da su pop i ilovača bolji od muzike i kremacije iako si izričito zahtevao da „man in black“ odjebe u krupnim koracima od tvojih posmrtnih ostataka. Jebiga, bitno šta će narod reći, ti se ionako ne možeš buniti.

Zakopaj svoje korene duboko u zemlju i odoli ruži vetrova. Ne budi tvrdoglav ali budi istrajan u svojim odlukama, čak i ako su pogrešne, tvoje su, a najbolji je osećaj kad možeš da budeš odgovoran samo sebi. Ispoštuj prvo sebe, čoveče, u protivnom nek te ne iznenadi pop umesto muzike post mortem.

Tagovi:

društvoživot