Osnuj bend – da pička meša kako vi svirate

Zašto? Sedi, jedan. Kako zašto pička mu kurac, zar nas drevna indijska saznanja ničemu nisu naučila?

Kada hoćeš da budeš srećan jedan dan, napij se.

Kada hoćeš da budeš srećan nedelju dana, oženi se.

Kada hoćeš da budeš srećan ceo život, uzgajaj cveće.

Kada hoćeš da jebeš, osnuj bend.

Pičke vole atlet-majicu i tvrde rifove! I da Indijci to nisu provalili kroz milenijume mukotrpnog istraživanja, još bismo danas bili prinuđeni da budemo Elton John i Masimo Savić (jedno s).

Nađi gitaristu

Nemoj da budeš gitarista, teško je. Deviant Art i ostala štreberska sranja, tamo se kriju! Treba ti neki koji još ne jebe, jer onom koji već jebe nemaš šta da ponudiš a i zaseniće te na sceni, a čiji je jedini uzrok nejebanja to što svaki dan guli Ibaneza osam sati na gajbi matoraca. Zašto bi takav koljač pristao da svira sranja na koje se ribe lože, a ne svoje disonantne obrade teme Super Maria čijom će pojačanom emisijom da dezintegriše Regulus i siluje udovicu Milju Jovanović istim Ibanezom? Zato što, koliko god da je prs’o, do jaja iskulira kad mu završiš nešto za petak veče. Sad imaš baju koji jebe gitaru kao Milutin Lakija u Maratoncima, znaš da neće pregristi vratnu aortu pevaču u sred „Don’t cry“ kavera, a i ostaće u bendu jer ga motiviše obećanje grudnog izobilja i stanja kolektivnog svejeblja (nikad mu nemoj reći da o’tog nema ništa).

Osposobi pevača

i jedan je mnogo

Nemoj ni taj da budeš, omiliće ti se guzni čmar u istoga pola, pa ti badava celog jebendisanja. Da bi našao nekog koji će umesto da okrene mikrofon publici već kod „sinoć…započete vezeeee“ umeti ljudski da izvuče i jebenog Bočelija, moraš biti spreman da:

– mu pišeš pismena opravdanja sa kompletnim programom probe/svirke za kevu, kao i da naznačiš do kol’ko sati će se vratiti.

– mu držiš šiška kada mora da se potpiše u snegu. Najbolje mu uopšte ne daj da pije onaj čaj od žalfije što je pon’o od kuće, pa ne mora ni da piša.

– se izvinjavaš publici pred svirku zbog njegove eventualne indisponiranosti.

– ga braniš od publike kad se zanese sa majonezom.

‘Leba ne ište inače, prosto je rođen situiran, a ni za pičkom nije lud; njegovo

postojanje u bendu se svodi na potrebu za potvrdom kvaliteta, što od strane publike, što od ostalih članova, što od njihovih fejzbuk i rl prijatelja: obezbebedi mu lovorike i lizaće ti čmar do raspada, best of izdanja, ponovnog okupljanja, pa i duže. Ne ozbiljno, ‘oće. Moraš mu dozvoliti s vremena na vreme, i pevačima treba ljubav.

Prizovi basistu

basistom se ne postaje, to se rađa

Zahvaljujući rasprostranjenom sujeverju da gledanje u narandžastu boju, baš kao i dugotrajna izloženost frekvencijama između 20Hz i 60Hz, izazivaju umanjenje prosečnu sposobnost da se transportuje kašika od tanjira do usta bez iskopavanja očiju (svojih ili tuđih), budistički monasi su nazuli narandžaste hozne da bi onemoćali neprijatelje umesto da moraju da ih tuku, a basisti su otišli da žive u Poljskoj gde, ponovo imamo da zahvalimo sujeverju, administrativni i socijalni sistemi, te snalaženje u njima, ne zahtevaju mnogo bistrine. Ovo je, naravno, netačno, jer svi znamo da su basisti sa Jupitera. Uprkos gasovitom tlu i nesnosnoj gravitaciji, dom je dom, ali mora odnekud i ‘leba da se dovuče, pa tako basisti pivo i tezge nalaze na zemlji, a Poljaci u Engleskoj. Ne štedi na gestikulaciji kada ga budeš regrutovao za bend, i reci mu da će vazda biti sendviča. Onda ti jedino preostaje da sendviče zaista i obezbediš, jer nije se zajebavati sa nekim ko kroz dupli album odsvira tri tona a pritom smatra svoj doprinos krucijalnim.

Plati kauciju bubnjaru

ne matori, ne "lood", LUD!

Zatvorsku, ili šta duguje za pivske gajbe u komšijskom dragstoru od 2003. pa na ovamo, ali prosta kosmička istina je na snazi – bubnjar se ne dobija za džabe. Osim ako ne odlučiš da sam postaneš bubnjar, gde će istina ponovo prevagnuti kada vidiš da je ritam gitarista pohvatao osnove za 2 nedelje, a ti posle 2 godine još cepaš Partibrejkerse na jastuku jer te je blam da ćale i keva slušaju koliko si noga uprkos tome što si napustio srednju da bi jurio san. Ali isplati se – nići će ti tetovaže, nabreknuti bicepsi, od odeće ćeš imati dve silovateljke i jednu kravatu, a pičkin sok će ti nagristi otisak prstiju do te mere da te bog neće pronaći kad drpiš bankomat sa benzinske pumpe. Odlična opcija za suvereno strmoglavljivanje ka centralnom grotlu pakla, u Sotoninom carstvu su bubnjari ono što su na nebeskom Heruvimi, a iznad njih su samo Serafimi, odnosno u paklu – prodavci drva za ogrev i izumitelj vegetarijanskih viršli. Preći ćeš kilometara pičke više nego tour-pickup regionalnog puta (istina, nećete dalje od Kulpina), i ostaje samo pitanje prosperiteta, odnosno od kojih ćeš para da plaćiš onih 7% alimentacija na koje te sud primora.

Ostalo je kesa, odvuci instrumente u nečiji podrum, otpadaj po ulici da bi stavio andergraung sceni do znanja da postojite, izguglaj ime benda koje još ne postoji, s vremenom skontaj i taj neki Fićobus, i ne zaboravi da gađaš marvu palicama posle bisa. Samoupravljajući demo-bend festival, rock kafana, EXIT matine, rodoljubivi muzički bekgraund u Žikinoj Šarenici, nebo je granica.

Tagovi:

muzika