Nije realno biti fin

Pre nekih 10-15 (možda i jače?) godina bili smo izlagani seriji malograđanskih izdrkavanja od reklamnih spotova pod nazivom “nije teško biti fin”. U tim smo spotovima bili naučeni gomili životnih nepotrebnosti u rangu onih poruka koje nam nasmešeni sa bilborda pokazuju Aco Seltik, Marčelo i Dragan Ilić, poruka kojima nam pasivno-agresivno poručuju da smo retardirani ako pišemo “ne” zajedno s glagolom i mašimo palatalizacije, a koje se sve mogu svesti na kratku i konciznu poruku “puši kurac sirotinjo”. “Nije teško biti fin” je bilo nešto skroz na tu foru – serija spotova koja nam govori da koliko god da smo bedni i razočarani u naše živote razjebane desetogodišnjim silovanjem u mozak i u džep, ipak ne smemo ići u trenerci u pozorište, psovati, drogirati se ekstazama, slušati glasno Stoju ili se švercovati u gsp-u mada karta košta kao jedan solidan obrok. Jer, implicitna poruka i ovih idiotskih spotova i njihovih naslednika branitelja ispraznih gramatičkih restrikcija koji nam se još uvek smeškaju s bilborda je suštinski ista: zato što ste tako nekulturni ZATO SMO I OVDE, usrana stoko krezuba i neobrazovana. Kada bismo svi prestali da pljujemo po ulici i bacamo petarde živeli bismo kao SAV NORMALAN SVET.

[typography font=”Cardo” size=”14″ size_format=”px”]Eo i Lemi ima da kaže koju na tu temu.[/typography]
 

To, normalno, nema veze sa životom i istinom, ali je lep vlažan san govnarskih tradicionalista, salonskih intelektualaca i sličnih društvenih grupacija – glumaca, scenarista, profesora, novinara, književnika, TV lica, “kulturnih radnika”, starih beogradskih gospođa i ostalih koji su svi redom istripovali da su oni neki kurac a svi ostali stoka samo jer imaju neki glup talenat ili ego-budžeću diplomu ili su sedamdesčetvrta generacija Beograđana. Oni su NORMALAN SVET i da su svi kao oni svi bismo bili normalan svet, frižideri bi bili puni, parkovi čisti, jednorozi bi pišali šarene duge od Preševa do Sombora a u kafanama bi ljudi umereno pili crno vino nehajno njišući glave uz Šopena.

E pa gospodo, kurac. Naravno, nije sporno da postoji kontekst u kom treba biti “fin”, ali iz potpuno različitih pobuda. Ne iz sterilne uštogljene građanske pristojnosti, već iz solidarnosti, iz osećaja da su svuda oko tebe tvoje komšije, ortaci, sugrađani – stari, mladi, siromašni, zabrinuti, depresivni, razočarani, izjebani i isponižavani, što će reći svi redom u istim govnima kao i ti. Babi koja vuče 15 kesa u zgradi ne treba da pomogneš zato da ti mama bude ponosna već zato što se žena jebeno muči i zato što je tebi brate lakše nego njoj. Smeće ne bi trebo baš bacati po ulici ali ne iz estetskih razloga već jer neki prljavi jadnik to mora da skuplja za tobom za male pare. Na konobaricu ne treba da popizdiš ako je donela fantu umesto švepsa, ali ne da bi pokazao da si do jaja tolerantan lik nego jer je brate taj dan iznela 300 tura i nije sela 10 sati za bednih soma dinara i tvoje govnarsko izdrkavanje je najmanje što joj treba. Komšiji moš reći “dobar dan” ali ne jer su to lepi maniri nego jer to komšiji poručuje “vidim te brate, prepoznajem te, živ si, ti si neko i nešto, ti si neki kurac u mom životu i zato ti kažem dobar dan”.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]- Zdravo Fred! – Zdravo Rale![/typography]

Međutim, mora da znaš da čak i ako postupiš kako valja u svim ovim situacijama to neće učiniti da svi živimo kao normalan svet jer je za to potrebno beskonačno više. I kad preneseš babi kese i baciš smeće u kantu i kažeš komšiji dobar dan i dalje svi živimo kao stoka. Nije nedostatak “kulture” uzrok tome što su nam životi kurac. Ali naravno ne smemo jedni drugima da se dodatno useravamo u živote, zaista ne bi trebalo.

Zašto je razlika u motivima zbog kojih smo “fini” važna? Zato što ako se vodimo malograđanskom logikom da to treba raditi jer smo “pristojni” i “kulturni ljudi” onda takvi treba da budemo prema svima, bez diskriminacije, bez pravljenja razlike, jer je to kao neko prazno formalno pravilo života koje moramo slediti u ime tradicije i naših majki beogradskih gospođa. Ali ako je motiv solidarnost, iskreno poštovanje i prepoznavanje drugog čoveka kao čoveka, onda svakako nema nikakve odgovornosti prema onima koji se na taj motiv seru i onima koji aktivno dovode do toga da i ja i drugi čovek živimo kao stoka. Čak postoji odgovornost da se prema takvim ljudima nikako ne bude fin, nego posebno brutalan i vulgaran.

Tarzanija je neretko optuživana da je medij koji upražnjava “verbalno nasilje”, koji preterano vređa i ponižava određene osobe ili grupe ljudi koji su nam se iz nekih naših naizgled nasumičnih poriva ili frustracija našli na meti. Poteže se argument da se “sve to može drukčije” i da se ne mora tako vulgarno, prostački i uvredljivo, već da se treba držati striktno argumenata i ostati “gospodin”, sa kim god da polemišeš, bez emocija, bez gaženja. Ali to je sve sranje, naravno, iz najmanje dva razloga.

Prvi, manje važan, je nekakav duh jezika – suzdržavanje od psovanja u okruženju u kom ogromna većina ljudi jebu majku jedni drugima umesto pozdrava je suludo i licemerno. Drugi, važniji razlog – psovanjem i vređanjem se šalje poruka. Na primer, kada se određenoj gospođi koja u svojoj kolumni kuka za starim dobrim Beogradom koji su uništili imigranti koji su se usudili da ne uzmu pušku u ruke nego su pobegli od suludog konflikta u kom se najmanje boriš u ime svog naroda i svoje dece a najviše u ime geopolitičkih interesa Rusije, Turske, Saudijske Arabije, Amerike i pitaj kurac koga još, takvoj gospođi nije dovoljno argumentovati da nije u pravu. Ako takvoj gospođi kažemo “gospođo, niste u pravu” neko bi se mogao prevariti da je to samo sukob mišljenja. Mi mislimo ovako, ona onako, odmerimo argumente pa posle svi u veseli suživot. Ali ako joj se kaže “jebemo ti majku posred pičke kravetino odvratna” jasno je da imamo malo drukčiju poziciju.

[typography font=”Cardo” size=”14″ size_format=”px”]Mišljenje nismo promenili, čisto da znaš.[/typography]

Na primer, jedna druga gospođa je pre neki dan izjavila da je 45 posto mladih u Srbiji nezaposleno u prvom redu jer su mladi neangažovani. I to njih 75 posto. Dakle ne samo da ovi koji ne rade nisu angažovani nego brate i neki procenat ovih koji rade su isto neangažovana govna samo ih je tako usralo da dobiju poso. To nije dakle jer poslova nema ili jer su jadno i ponižavajuće plaćeni ili jer ti na birou za zapošljavanje bez po blama onaj savetnik kaže “učlani se jebiga”, nego jer smo mi lenja stoka koja bi da životari o tuđem trošku. E sad, ako takvoj gospođi kažemo “gospođo to nije istina” i navedemo joj argumente, moglo bi se misliti da je to nekakva civilizovana polemika i razmena mišljenja.

Ali ako i njoj kažemo “jebemo ti majku posred pičke kravetino odvratna”, onda je jasno da tu nema nikakve polemike. To je prirodna reakcija na laž, ponižavanje, govnarluk, na klasično pišanje po sirotinji. Tu se više ne postavlja pitanje argumenata, jer je o argumentima besmisleno i suludo pričati. Ali to ne znači da treba ćutati. Naprotiv. Vulgarnost je ovde ne samo način da se kanališe bes, vulgarnost i brutalnost su, na jednom drugom, opštijem nivou, neophodne. Ako se ovim ljudima obraćamo vulgarno i brutalno, time im se šalje poruka ko su i šta su oni, da mi vrlo dobro kapiramo ko su i šta su, i ako dovoljno nas popizdi i krene da ih “verbalno zlostavlja”, prolaziće kroz pakao zbog toga ko su i šta su.

A takvi ljudi ne zaslužuju ništa drugo nego da prolaze kroz što je veći mogući pakao od života jer je to najmanje što im možemo prirediti i najmanje što su zaslužili. Mi nemamo drugi način da odgovorimo. Mi nemamo nikakvu moć. Da li je sve što možemo da napravimo to da im život bude gadan i neprijatan, u ono malo nezavisnih medija, otvorenih diskusija, na ulici, u gradu? Onda ćemo da ga napravimo tako da bude jako gadan i neprijatan, jer tako moramo.

Kada u sred nemoguće nemaštine i bede Vučićević i Vučić izlaze pred ljude i pričaju o izmišljenom državnom udaru, izmišljenim i lažnim brojkama i ekonomskim pokazateljima, kada pišaju po sirotinji govoreći da živimo bolje nego ikad, šta je to što mi možemo da uradimo? Da kažemo “niste u pravu”? Kada Slina stane ispred novinara sa čelnim ljudima policije i 20 maskiranih glava naoružanih kao da se spremaju za desant na jebeni Alepo, a novinari ćute kao pičke, šta mi možemo da uradimo? Maskirane glave iza Sline očigledno poručuju “apsolutno ništa”. Apsolutno ništa osim da budemo vulgarni, brutalni, uvredljivi i jasno pokažemo kolikim govnima smatramo svakog od tih ljudi. To do tih konkretnih ljudi verovatno ne stiže, ali to i nije ono najvažnije. To će stići do dovoljno ljudi. I kada dovoljno ljudi na taj način bude pisalo i pričalo to će privući još ljudi da na taj način piše, priča i nastupa. I tada će to možda stići i do njih. Tada će to, možda, biti važno.

Apsolutno isto važi i za one koji su bli 10 godina na vlasti i dodatno razjebali ionako uništenu zemlju, a danas besramno obećavaju zaposlenje u roku od 6 meseci svakom ko završi fakultet, samo da (opet) dođu na vlast. Apsolutno isto važi i za one lokalne dupeoblizivače koji su bili dovoljno retardirani da uhapse Fajgelja zbog toga što je rekao da trenutna vlast “pogleda u udžbenike osnovne škole” ako želi da sazna kako će završiti. Fajgeljevi istupi jesu prepuni praznoglave ultradesne paranoje ali u ovom konkretnom istupu su u patetičnu ultrakonzervativnu retoriku bili umotani neki nesumnjivo ispravni zaključci (doduše ne svi, neki su bili samo glupi ali aj sad). Elemente nekakvog pozivanja na rušenje ustavnog poretka je mogao da vidi samo neki ogavni sluzavi dupeuvlakač koji je mislio da time pravi baš do jaja stvar i da će mu to pomoći da od pozicije lokalnog govnara napreduje na poziciju pokrajinskog ili republičkog govnara. Šta tom čoveku možemo uraditi? Ništa dovoljno konkretno, ali moramo svi biti svesni da je taj čovek jajara govnarska i to otvoreno govoriti kad god možemo.

[typography font=”Cardo” size=”14″ size_format=”px”]U prilogu: Fajgelj u rvanju sa toponimima.[/typography]

Mi za sada stvarno ne možemo ništa drugo. Ali imamo ovaj kurčev sajt koji još uvek prati dosta ljudi, koji su mnogi i zamrzeli jer jebiga nismo štedeli baš nikog ko to nije zaslužio, ali putem kog i dalje možemo da se izdrkavamo a da to neko zaista vidi i čita. I sve što možemo je da ove stvari otvoreno govorimo, na najoštriji mogući način, bez ustezanja, bez rezervi, vulgarno, “prostački”, da to širimo kao zarazu. Svi, i oni koji pišu i oni koji čitaju. Ne da ne treba da budemo vulgarni i uvredljivi nego MORAMO da budemo vulgarni i uvredljivi. Da se takav stav prema tim ljudima ureže kao nešto što je normalno, što je difolt, da sa njima nemamo samo neslaganje, već da prema njima osećamo i javno izražavamo duboku mržnju i prezir, i što nas više to oseća više ćemo kapirati da to nije samo slučajni individualni trip, da u tome nismo sami. Stvar stoji tako da je to prvi korak, to je sve što za sad možemo. Jer živimo u vremenu u kom stvarno nije realno biti fin.