Prepiska sredom: Grci na ćupriji

Ariel utorak 3:08

Oxi moj dobri,

Pišem ti ovo uz zvuke sirtakija koji se sve više ubrzava, onaj finalni deo gde tamburica reže tonove na niže dok cela stvar eskalira u krešendo, i sve mi se sama nameće paralela između najpopularnije grčke melodije i aktuelnog razvoja situacije u Grčkoj, koji se odvija skroz u skladu sa popularnom izrekom o Grčkoj i dugu.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]GRK IMA DUG EXEXE[/typography]

Nezahvalno je pisati o sranju koje se kovitla Peloponezom jer se situacija menja i razvija brzo poput jednostavne ali smele melodije koju je za film Grk Zorba komponovao Mikis Teodorakis. Zadržaću se na tome da je celo natezanje izraslo u definišući događaj za Evropsku uniju, što jebiga znači da se tiče i svih nas, ma šta o toj Uniji mislili, a znaš da joj imam štošta zamjerit. Samo u poslednjih nedelju dana na sastanku lidera se pokrenula priča o britanskom referendumu za izlazak iz EU, onda su sutradan oštrili kurčeve jedni na druge oko toga ko će primiti 40 soma izbeglica iz Grčke i Italije kao da su 40 tona osiromašenog plutonijuma (što efektivno i jesu iz pozicije evropskog političara), da bi dan kasnije predstavnici „trojke“ ladno okončali pregovore sa Grčkom pošto je Cipras proglasio referendum o tome da li treba prihvatiti predlog kreditora. Koji je inače u međuvremenu istekao tako da se postavlja pitanje koji kurac onda grčki narod uopšte glasa, osim što će to biti praktično glasanje za ostanak u evru ili izlazak iz njega, što je valjda poslednji adut Sirize iz udžbenika teorije igara druga Varufakisa. Prve posledice oseća već svako ko se zajebo da sad letuje u Grčkoj bez kamare keša, što doduše Srbima uglavnom nije problem, naučili su nas naši bankari i gazda Jezde makar tome. A dok ovo objavimo ko zna šta će se desiti pa zato i nema poente da dalje pišem o samoj aktuelnoj situaciji.

Mnogo me više zanima prikriveni ideološki nivo cele priče. Namerno izbegavam da kažem „sukoba“ jer zapravo nije suština u sukobu levice i neoliberalizma, kako bi se na prvi pogled činilo. Ili bar nije samo u tome. Ova situacija je ozbiljna, ozbiljnija od Avrama Izraela, jer stavlja na ispit ideju Evrope kao entiteta koji baštini određenu kulturološku identifikaciju, pa nas tako tera i da porazmislimo i preispitamo se šta je zapravo ona, ta identifikacija, pa i ta Evropa, na kraju krajeva. Da iskoristim omiljeni termin iz konzerve: ono što bismo nazvali evropskom ideologijom nosi sa sobom određeni „sistem vrednosti“ zasnovan na rimskoj civilizaciji smiksanoj s judeohrišćanstvom, na koji je nadograđena trauma dva svecka rata, što je sve turbobustovano tehnokratskim čarima kapitalističke globalizacije. Zato teren na koji aktuelna vlada Sirize pokušava da smesti celu igranku sa kreditorima jeste baš teren tih evropskih vrednosti, omeđen idealima demokratije, milosrđa (ili što bi mladi danas rekli „empatije“) i nacionalnog tj. narodnog prava… I tako se zapravo kao centralo pitanje cele grčke krize nameće moral.

Ali, da li je i dalje reč o moralu kada iz te Evrope na grčke predloge stiže odgovor „dugovi se moraju vraćati“? Pa jeste, suštinski, o moralu i moći. To je naizgled kao neka racionalna pozicija, deluje kao da postoje neka pravila, neki sistem koji svi igramo i kao onda je sve u redu ako se samo držimo toga i za to se zalažemo jer mi smo bre Evropa! Osim što nije jebiga, nego je opet jedna ideologija koja je zauzela poziciju „objektivne realnosti“. Kao, ne može se tu ništa, svet tako funkcioniše, cigani kradu a dugovi se vraćaju – e pa kako rođaci kad pre sedam godina calnuste silne milijarde da se izvuku belgijske, irske a i po koja njemačka banka? Ali eto ovde nije banka nego je država, i to država sa levičarskom vladom. Koja treba da pregovara sa ostalim državama EU baš u trenutku kada širom severne Evrope, one koja ima toliko para da sedne na trajekt da bi se negde jeftinije uvoštila od alkohola, na vlast i u moć dolaze desne stranke a i klasični fašosi vala počinju da uzimaju nezanemarljive procente na izborima. Jer svaki dogovor s Grčkom znači da se praktično daju neke pare, što znači da svi parlamenti članica moraju to da odobre. Čak i mama Angela mora da pita Bundestag… A Angela jeste demohrišćanin, ali istraživanja javnog mnjenja su joj Biblija, a ona kažu da je Nemcima pun kurac više Grka i da po prvi put većina njih nema ništa protiv da se Varufakis i Cipras uhvate pod ruku i lepo odjebu u troskocima, pogađaš, uz zvuke sirtakija. 

I posle treba da se čudimo što na tako plodno tle pada Ciprasov poziv na istorijsko OXI, među tolikim ljudima koji nikada nisu imali priliku da moćnicima bar jednom kažu PUŠI BRE KURAC. To je, ono, osnovna ljudska potreba, da nekad napušiš kurcem onoga ko te jebe u mozak i ostale telesne šupljine. Koga briga šta je tačno pitanje i da li će ponuda i dalje biti “na stolu”. A biće, i to bolja. Jer najjače od svega, a već sledeći dani će pokazati da li sam u pravu, jeste što je potez sa referendumom opravdan na terenu morala, ali i na terenu grčke dnevne politike, a engelsami i kao moćni konačni adut ka kome se gradila Varufakisova i Ciprasova taktika tokom pregovora, adut koji trojka i EU nisu verovali da će biti potegnut ni u najluđem snu u kome Domink Stros Kan obučen samo u haltere igra badminton protiv Ktulua. Jer, Grcima ako se nastavi ovako ne može biti bolje, pa je makar pitanje da li će im biti loše jer su sami tako odbarali ovim potezom dobilo na vrednosti i pružilo im ipak neku moć nad sopstvenom sudbinom. A i ako izglasaju “da”, kao što verovatno hoće, pokazaće “dobru volju” prema EU koja će imati konačno i moralno opravdanje da malo brate popusti, što je pobeda, tako da Cipras opušteno može da raspiše nove izbore na kojima će da pobedi.

Dakle, cela priča je ne samo grandiozna, sudbonosna i ideološka nego istovremeno i banalno dnevno-politička. I naravno da u njoj navijam za brata Grka, jer em što lažu da je lenština i što je gro para koje su mu dali otišlo nazad švapskim bankama, nego što, kako god da se priča razreši, Grčka vala najeba tokom sledećih bar deset godina. A ma koliko Evropa mislila da je to što ECB sada može da štampa pare ko Topčider ’93 i da otkupljuje dugove država članica rešenje koje će zaštiti evropsku privredu od cunamija izazvanog grčkim bankrotom, mnogo su brate glupi ako ih baš zabole kurčinela za jednu više puta dokazanu činjenicu: kad imaš bar nekoliko godina državu u haosu na granici Evrope, a to se preljeva na toliko načina – vidi gore pod izbeglice s Bliskog istoka – da ne može da bude dobro za Balkan, a kada nije dobro Balkanu, to je kao da se Evropi vratila rakčina na čmaru. Tako su počinjali ratovi. Tako su propadala carstva.

Oxi utorak 13:31

Što bi rekao čika Engels, kada jednom prihvatiš da ima Boga, onda ćeš njime lako objasniti i opravdati sve ostalo. Religija današnje civilizacije izniče iz one vragolaste dosetke Adama Smita da nigde nema i ne može biti besplatnog ručka ili, što reko narod, ko ne plati na mostu, plati na ćupriji. To, kao što si objasnio, zvuči aksiomatski i na prvi pogled mu se nema šta zameriti. Ali samo na prvi pogled. Na drugi, možemo da se zapitamo – opet što reko narod – ko pije, a ko plaća? I jesu li Grci baš takvi lezilebovići što razbojnički otimaju od švapski štedljive Evrope, kako nam poručuje zapadni mejnstrim, u Srbiji potpomognut dežurnim neoliberalima, o čemu biće više reči kasnije?

Na nivou matematike Grčka puca po šavovima ne jer je prezadužena (šta to uopšte znači? Svaka zemlja je zadužena neverovatnim sumama), nego što po kapitalističkoj logici ne može da servisira svoje dugove. Nije lepo uzeti pa ne vratiti, slažem se, uostalom ja bih najviše voleo da mi ljudi bez podsećanja i trzavica vraćaju pare koje im uzajmim. Ali ko je tu uzeo, a ko treba da vrati? Banalno rečeno, kome je bre išta dužan neki Aleksis iz Soluna – koji može biti student, penzioner, taksista ili bilo šta drugo – što ceo život redovno otplaćuje kredite zelenaškim bankama, dvaput godišnje skokne do Halkidikija da osoli guzicu i u slobodno vreme gleda PAOK? Jednog dana je taj Aleksis čuo na vestima da mu je zemlja po merilima ovakve Evrope u kurcu i da će biti puštena niz vodu ukoliko on, Aleksis, nikome ni kriv ni dužan, ne ostane bez posla ili sa nedovoljnom penzijom i ne počne da plaća skuplji hleb i struju, a što se eufemistički zove „merama štednje“ ili još bolje i optimističnije – „reformama“.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]a najslikovitije je “stezanje kaiša”, jel da[/typography] ?

Ne amnestira to nimalo grčku političku kastu što je znala kuda igra vodi, ali je čuvala svoje apanaže. Levica je tu došla kao poslednja slamka, kao tračak nade da je u Evropi moguća druga igra. Građani su, glasajući za Sirizu, kolektivno rekli – ok, jeli smo govna, ali sada više ne bismo da se igramo, uzimamo loptu i idemo kući. Ali onda su raskrupnjali dečaci iz Evrope preprečili put, jer na igralištu ili ostaješ ili te oni umlate što se praviš pametan. Ne znam ima li u EU mesta o priči o nekakvim zajedničkim vrednostima, ali bi bolje bilo da postoji makar mrva solidarnosti. Mrva koja bi rekla – jesu jebiga dužni do jaja, al aj da ih ne ostavimo da čeprkaju po kontejnerima i love golubove, naši su. Ista ta mrva bi onda bila dovoljna i da se Sirijci sa ratom i bedom za petama ne ostavljaju na mađarskim i bugarskim zidovima. Ali te mrve nema.

I ovde dolazim do onoga što mi je najzanimljivije da posmatram ovih dana, naime kako se gologuzi srpski prekarijat solidariše – ali ne sa sve bednijim Grcima, nego sa međunarodnim kreditorima. To je fenomen koji možeš da pratiš kao Srpski film – gledaš, ne veruješ očima, zgađen si, ali gledaš i dalje. Doduše, možda je bracka ljubav Srba za Grčku iščilila onda kada su Heleni prešli na novi kalendar, možda onda kada su Cipras i Varufakis odbili da polažu zakletvu nad biblijom. Nema besplatnog ručka, sa zadovoljnim smeškom ponavlja Srbadija – od balegara Miše Brkića na Peščaniku, preko Tviter-mudrijaša, do metalostrugara iz Rakovice – svi su ubeđeni da su Grci baš sami krivi, i da baš im tako i treba jer su odabrali da ih vode hazarderi, diletanti i kockari (sic! Brkić).

Dočim mi, razume se, imamo političku elitu koja zna kako treba, u treptaju oka smanji mirovine, pripremi otpuštanja (al ne baš svojih partijskih ortaka) i natera te da radiš za socijalnu pomoć. Ta nije li onomad austrijski javni servis ORF pozvao lično srpskog Premijera da opljune Sirizu tek što je izabrana i pohvali se sopstvenim darom da shvati kako poslušno treba da se ponaša zemlja sa ruba kapitalističke geografije? Nevolja je što opozicija u Srbiji nudi baš to isto samo malo drugačije upakovano. U takvoj kakofoniji nesrećni Jovo Bakić i još nesrećniji Borko Stefanović predstavljeni su kao hipsterske budale koje zamlaćuju javnost nekakvim levim idejama poput prava radnika, sindikata i pozivanja kapitalista da pošteno plate porez.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]JOVO JE LIJEVO[/typography]

Ne znam gde će to završiti, ali na dobro ne sluti. Da li je previše očekivati od Grka da ovako sluđeni na granicama egzistencije stisnu muda i proglase bankrot? Ili će se vratiti starim dinastijama Samarasa i Papandreua što će ih ubeđivati da gušenje nije posledica stezanja kaiša, nego baš naprotiv, činjenice da kaiš nije dovoljno stegnut? Ili će sutra u Briselu jedni pored drugih sedeti antisemiti grčke Zlatne zore i rasisti Marin Lepen, zajedno sa onim natapiranim Holanđaninom? Ta ekipa bi se lako dogovorila oko grčkih dugova i napravila monumentalnu ogradu za izbeglice kroz celo Jonsko i Egejsko more. A onda bi raspustili Evropu što bi makar bilo konsekventno.