Pet običaja dostojnih horor filmova

Tradicija je autistična ćerka religije i života u plemenu, koja opstaje uz svesrdnu pomoć svih nas, valjda zato što smo i dalje mahom na neki način religiozni i živimo u nekoj verziji plemena. To su činjenice, da ne kenjamo sada o dobrim i lošim stranama tradicionalnih shvatanja i običaja. Isto tako je činjenica i da tradicija, kao i bilo koja kompleksna ideja koja se zapati među ljudima, evoluira. Menja se, brzinom izgradnje Koridora 10, ali se ipak menja. Mutira u nove običaje, zahvaljujući novim idejama, tehnologijama i događajima. I istorija nam pokazuje, srednjim prstom, da nekada cela stvar ispadne tako užasavajuće bizarna, da moraš da se zapitaš da li iza svega stoji neka teška gudrovina ili opasno trolovanje naroda ili neka kombinacija oba.

Kao Dejvid Linč.

Bebobac

Indijci se kao osnove svog nacionalnog kulturnog identiteta uporno drže putujućeg cirkusa šarenih superheroja zvanog Hinduizam. Što daje neke skroz super s karamelom rezultate, kao što su hramovi posvećeni pacovima, u kojima je pacovima do jaja i mogu da se nesmetano množe, ili londonski nolajferi koji budu proglašeni za reinkarnaciju boginje i pozvani da žive u hramu, da im bude do jaja i da se nesmetano množe.

Sve se to šatro radi za dobru karmu, ali pošto i indijske bebe znaju da je to prevara od ideje jer je život jedna skroz rendom mljuzga, mnogi tamošnji običaji imaju svrhu da obezbede one osnovne stvari koje svaki paor razume – zdravlje i sreću (ne onu gej emotivnu, nego onu konkretniju, loto-rulet-bogata tetka tipa). Zato roditelji u gradu Solapur u indijskoj državi Maharšata svoju sitnu dojenčad već pesto godina “vatreno krste” tako što se popnu na peti sprat i zuknu bebu dole dok masa navija…. Cilj je da klinče pogodi platno koje dole drže razvučeno, a ideja nije vežbanje evakuacije u slučaju požara ili invazije Pakistanaca, nego da se tako detetu donosi sreća i dug život. Ima u tome neke primitivne logike, kao kad udaraš čontarom u ragastov kupatila jer ti se kožica uhvatila u šlic od lona. Tamošnji kažu kako nije zabeleženo da je neki ponosni roditelji promašio gol ili pogodio prečku, ali ni mi ne bismo pričali o tome da smo na njihovom mestu.

Gotske fotke

SPOJLER UZBUNA: Sledi fotka pravog mrtvaca. Što doduše nikad ne bi provalio da ti nismo spojlovali, jer je slikan u najgotičarskijem dobu ikada smišljenom, viktorijanskoj Engleskoj. Kombinacija čađi industrijske revolucije, još uvek nepostojeće kanalizacije i medicine koja se uglavnom zasnivala na zatvaranju u male prostorije i prkosnom stiskanju usana, značila je da bi ti prosečan životni vek bio nedovoljan da završiš faks kako si krenuo. U svom tom emo čemeru, utehu su nalazili u najsavremenijoj tehnologiji – dagerotipiji, tj. fotografiji. Koja je tada bila toliko skupa da su mogli da je priušte samo bogatiji, i to za baš najvažnije životne događaje. Kao što je smrt.  Tako se zapatio običaj da ljudi lepo našminkaju svoje pokojnike, obuku ih u fulu, i onda ih fotkaju kao da su živi. Deci su čak stavljali omiljene igračke u ruke i nameštali ih kao da spavaju, sa sve braćom i sestrama poređanim okolo. Ovde bi sada išla fotka na kojoj užasnuti klinci stoje pored svoje pokojne sestrice sa komentarom “Ubijte i nas”, ali čak ni mi nismo toliko bezosećajni.

Umesto toga, evo fotke mrtve žene! To je OK, zar ne?

I kao i svaki pravi horor, taman čovek pomisli da je gotovo, Džejson je zatrpan ispod gomile sotoninih govana na dnu crne rupe u galaksiji Andromeda, ali oćeš kurac, evo ga, izranja ponovo. U mnogim društvima, mrtvi se i dalje oblače i picane za saranu, a kada u to ubaciš sveprisutne kamere koje sada na mobilnom ima svaki majmun, ljudi lako ponovo počnu s morbidarijama. Naravno, u tome prednjače Japosi koji se u poslednje vreme biju da na sahranama slikaju pokojnika u kovčegu. Kad smo već kod njih…

Samomumifikacija

Nisi valjda mislio da će Japan razočarati i izostati iz ovakvog takmičenja??? U kulturi koja opušteno pravi tržište od fetiša prema gaćicama srednjoškolki, u čemu srednjoškolke svojevoljno učestvuju… bismo voleli da živimo, ali nije to sad poenta. Nego, od Japana nas ništa ne sme iznenaditi, pa tako ni saznanje da su tamo u jednom trenutku postojali ljudi koji su rešili – i uspeli! – da sami sebe mumifikuju! Ako imaš problem da uglaviš taj koncept u mozak, možda će ti pomoći brejkdaun čitavog procesa.

Za početak, radilo se o monasima škole Sokošinbucu koji su praktikovali posebnu vrstu budizma zasnivanu na maksimalnom poricanju samog sebe. A onda su seli i promislili tu ideju do svog logičnog kraja, pa zaključili je da je jedini hepiend takve priče – samoubistvo. Ali, da je samoubistvo tako lako, ne bi to bio budizam u Japanu, nego bandži na Adi. Proces je bio strogo propisan i prenosio se kroz generacije monaha. Prvo se jedu samo bobice iz prirode, jebenih 1000 dana, uz ekstremne fizičke vežbe, od čega s tela nestane svo salo. Drugi korak, to jest sledećih 1000 dana, prelazi se na pravu hardkor dijetu: korenje i kora, od čega ode sav višak vlage u telu. Kada se tako fino sasušiš, ostaje samo da popiješ čaj koji bi za svakog normalnog bio otrovniji od programa TV Prve, izbljuješ želudac i iskenjaš svu preostalu tečnost. I onda sledi poslednji korak, gde te zatvore u kameni sarkofag u kome ima prostora samo da pomeriš ruku. Da bi mogao da pozvoniš zvoncetom jednom dnevno da javiš da si još živ. I tako 1000 dana, što kao koncept ne zaslužuje drugi komentar osim LOL. Naravno, s vremenom su se svi monasi samouništili, a sa njima i ovaj užasno sumanuti sveti običaj.

I živeli su srećno zauvek.

Tibetanci lete u nebo

Japanci su specijalizovani za sadomazo, Englezi za morbidarije, Indijci za šok, ali nikada ne bismo očekivali da kraljevi slešera budu Tibetanci, koje uvek zamišljamo kako nose šafranske odore, jedu pirinač s boranijom, mole se Budi u koncentričnim krugovima i na ajpodu puštaju muziku iz “Lajon kinga” dok stoički trpe da ih Kinezi maltretiraju.

Ipak, dokaz da i Tibetanci umeju da budu zajebani može se naći u njihovom tradicionalnom rešenju za sahranu na geografskom prostoru koji sačinjava 60% stene, 30% leda i 10% dima od vutre.  Osim što elegantno zaobilazi kopanje, tibetanski pristup je potpuno ekološki svestan i prirodan – i baš zato eksplicitno grozomoran, jer nema horor režisera boljeg od Mati prirode. Prosto: mrtvaca kao što dolikuje ostaviš strvinarima. Ali, ako je pokojnik zaslužio određenu počast, na primer ako je član porodice, onda ima da se ipak malo potrudiš. Da odeš na vrh planine i tamo ga ostaviš strvinarima. Što se obmanjujuće poetično zove “nebeski pogreb”, ali samo zato što su u pitanju oni pravi, leteći lešinari. I da, običaj je da gledaš dok ptičurine tvom ćaći ili burazeru kljuju oči i skidaju meso s kostiju.

Sine, tako ćeš i ti jednog dana… Ali samo ako budeš dobar!

Lapot

Kao finale, domaći favorit za koji si verovatno čuo, ali čuvamo ga za kraj jer nam je nekako prirastao srcu kao moguća okosnica ekonomskog programa PUPS-a za izbore ili zapleta “Srpskog filma 2”. Jer lapot je, ukratko, naziv za ritualno ubijanje starih koji su postali finansijski teret domaćinstvu. Navodno potiče još od vremena Rimljana, kada je neki psihopata naredio da se u cilju uštede pobije sve starije od 50 godina u provinciji na teritoriji današnje istočne Srbije. A naši žapci videli da se konj potkiva, pa i oni podigli nogu, uzeli najveći čekić i zabili užarene eksere od 12cm direkt u tabane… Jer za lapot prema običaju, ne može da  se samoubije pogrešnom dozom leka ili jurišanjem na okupatorska koplja ili da se prosto plati Hitmen.

Hitman: Lapot

Ne, moraju da ga obave sami članovi porodice, tako što sikiricama ili motkom umlate matorce. I to pred celim selom, da spektakl ne bude za džabe. Nikada nije baš tačno utvrđeno da li je cela priča samo legenda ili je lapot zaista praktikovan u istočnoj Srbiji, a kako kažu i u delovima Crne Gore i Bosne. Verovatno je da su ga kao “legendu” spinovali oni što bi voleli da malo spuste TV rejting lokalne prošlosti pa da mogu da je prate i mlađi od 16 godina. Jer zabeleženo je da ovakav koncept “penzije” uopšte nije bio stran raznim narodima širom sveta, u nekim ranijim vremenima, kada je bilo pitanje oćeš li sutra za ručak jesti leba, korenja ili govana. Zato nije isključeno da se, s obzirom na ekonomsku situaciju, ova praksa uskoro ponovo  pojavi – i to ne samo kod nas! Živi bili, pa videli.