Prepiska sredom: Podučavanje zlatnih ribica

Ariel utorak 02:28

Prilježni moj O,

Eto dočekasmo da se situacija malo zahukta po pitanju narodnog bunta. I ne govorim o psećim govnima ispred Vlade i drugih činodejstvujućih institucija, to je samo još jedan efemeran performans u okviru spektakla na koji smo već oguglali. Nego, ko bi reko čuda da se dese, da baš prosvetari o kojima smo usputno pričali prošle srede pokažu muda velika ko Vučićeva i rešenost da se bore za osnovno ljudsko dostojanstvo, koje je nažalost u ovom našem vrlom starom svetu oličeno u univerzalnom ekvivalentu novca. Da, traže ljudi, u suštini, više para tj. da im se ne smanjuju ionako sve bednije plate i uz to zahtevaju tu relativnu sigurnost kolektivnog ugovora. I naravno, vlast, i posledično mediji, ih tretiraju kao najgore izdajice i gowna. A ja nemam nikakav problem s tim njihovim zahtevima, nekako volim da mi dete podučavaju zadovoljni ljudi, siti, bez kreditnih i podstanarskih briga, ne mogu baš da očekujem top performanse od nastavnika koji posle 20. u mesecu jede samo matijević paštetu i kiselo mleko. Ne znam kako ovo da sročim a da ne ispadne kao da branim prosvetare… Što očigledno onda znači da, jebiga, branim prosvetare. Šta ću, smatram njihov posao izuzetno značajnim i ne mogu da verujem da treba to da napominjem, ali sudeći prema komentarima na netu i u mesu, izgleda da značajan broj sugrađana ne deli to mišljenje.

Solidarnost u Srbiji je na nivou pH vrednosti naše fudbalske reprezentacije, to nije ništa novo. Bar ovde nikada nije bilo teško posejati seme razdora kroz zavist, šta ćeš kada smo predugo bili sirotinja.  Oguglao sam već na priče „šta hoće bre ti prosvetari, pa zna se zakon, evo ja radim kod privatnika 20 sati dnevno za 20 iljada a on ima 6 sati radno vreme i raspust od 2 meseca“, što je naravno idiotizam gangulinskih proporcija, pošto profan mora da sprema časove i ima sednice i kurce i popravne duboko u leto i brate mora uvek da ide na more kad je najskuplje (doduše to s odlaskom na more ova vlada uspešno rešava). Zato bih se slasno najebo familije onima što ćute, kao njih se ne tiče. Govorim, pogodićeš, o pizduljicama s univerziteta koje kao da nemaju nikakve veze s tim, kao da nisu njihove kolege u školama, kao da i nastavnici nisu PROFESORI, ko se još uvek seća te dobronamerne ali beznadežno neumesne tirade. Srećom nemam prosvetare u porodici, jer bih ih odavno udomio kod nekog preko malih oglasa.

Da parafraziram Horkhajmera, ko ne želi da priča o kapitalizmu taj mora ćutati i o školstvu, koje je jedan, rekao bih, praktično nezamenljiv zupčanik u „čemu to služi a uz to i ne radi“ mehanizmu kapitalističke mašinerije. Možda si gledao Kena Robinsona, koji je odavno na TED-u u 20 minuta sažeo kevu tom u suštini marksističkom pogledu na sistem savremenog školstva kao specifično nabaždarenog da stvara službenike i radnike. Robinson kaže da škole, takve kakve su, takve kakvima ih zamišljamo i ne dovodimo u pitanje – podeljene u odeljenja, na predmete, na časove, na katedre i klupe – posredno ubijaju kreativnost i podstiču konformizam.  Trebaju nam, dakle, ljudi koji mogu da zamisle drugačije škole jer nije problem u učenju, problem je u ovakvom učenju u okviru ovakvog sistema raspodele dobara.  Srećom da takvih ljudi ima, i ne mislim na Verbića koji će postići to da škole budu drugačije u smislu lošije i koji se svakim danom otkriva kao klasičan nedojebani štreber kad mu daš moć te piša po sirotinji u ime svog šefa, ko Dvajt iz Ofisa, majke mi. Ali ima nade bar za neku drugu zemlju, pa ko zna možda se nekada nekako i prelije na ovo parče jalovine. Mislim, uveli smo i tu Bolonju šatro.

Na taj oprezni optimizam me naveo članak u Independentu o tome kako osnovne škole u Helsinkiju pripremaju uvođenje ozbiljno drugačijeg programa nastave – bez predmeta i odeljenja, organizovane oko tema i timova. Zvuči malo previše amorfno, jer nešto sve kontam da ipak i dalje mora da postoji arbitar vlastan da određuje teme koje su važne i koje čine program, ali verujem da Fince previše boli kurac (jer su siti itd.) da bi indoktrinirali decu stvarima koje škode na duge staze, a bogami nemam ni zamerku ideji da se ukine klasičan didaktički postupak i da se klinci organizuju u grupe (deliveri junite lolo) koje zajednički traže rešenja za zadati problem. Što pre deca nauče da gle čuda, tako nekako ljudi rešavaju probleme i u jebenom stvarnom životu, tim bolje.

Ox utorak 13:03

Kutija govana ispred vlade jeste jalovi statement, ali ima nešto metafizičko u sebi – stigli specijalci sa gas-maskama, skupili se oko kutije kao da razoružavaju bombu u Counter strikeu, a ono – govna. Poslati govna govnima je bezmalo genijalno. Ti si majstor da od porcije kučećih govana u samo nekoliko rečenica stigneš do opšte kritike kapitalizma, a kapitalizam je kao Bugarin – udri po njemu, nećeš pogrešiti. Ali ne mogu da se otmem utisku da je takva generalna kritika svega kojoj često pribegavamo zapravo samo ventil bez ikakvog potencijala. Dođeš mi nekako kao obrnuti Obersturmbannführer Nojbauer  iz Remarkove „Iskre života“ – on sadi cveće pred barakama koncentracionog logora, ne zato što je ciničan, nego naprotiv, zato što je stvarno ubeđen da će to ulepšati svakodnevicu logoraša, kostura od trideset kila što čekaju da umru i krenu na poslednju put kroz dimnjak krematorijuma.

Nojbauer, dakle, od drveta ne vidi šumu, od cveća ne vidi strahotu za koju je suodgovoran. Kod tebe (a i kod mene kad me za tastaturom uhvati sevdah) je obrnuto – umesto konkretne kritike sve se raspline do difuznog pišanja po kapitalizmu, pa se mali (možda čak i u zemlji Srbiji dostižni) ciljevi više i ne vide od opšteg. Ja bih, drugim rečima, mirne duše mogao da ćutim o kapitalizmu (serem, ne bih, ali čisto teoretski) kada bi on bio iole pristojan, sa kakvom-takvom protivtežom na drugom tasu vage, u vidu ojačanih prava radnika i socijalne države. Glasam za manje zlo kad je veliko toliko da preti da usisa i poslednje necenzurisano slovo kritike i spreči makar i teoretski izbor između dva zla. Drugim rečima, hajde da prvo od divljačkog kapitalizma futrovanog nepotizmom i partijskim knjižicama stignemo do neke pristojne varijante – pa da onda vidimo kako da, što bi rekao Hajnc Ditrih, pređemo na viši stupanj istorijskog razvoja, u demokratski socijalizam 21. veka. Doduše, jeste Ditrih još pre 20 godina pisao da kapitalizam umire, samo što nije, ali kurva nešto sporo crkava.

Pomenuo sam prošle srede da u Srbiji ne možeš da budeš cinik sve i da hoćeš. Koga ne mrzi, neka pročita ovde kako sam se još u počecima Tarzanije pre tri i po godine sprdao sa stereotipima prema raznim profesionalnim grupama. E pa, što bi rekao premijer, više mi ništa nije smešno! Ova vlast je uspela da u samo par meseci proglasi hiljade advokata gramzivcima i petom kolonom, slobodne novinare tajkunskim plaćenicima, arhitekte zatucanim revizionistima koji više vole mahalu od Beograda na vodi, nastavnike alavim neradnicima što ih ionako ima previše. Po pravilu se uvek radi o nekakvim kurčevim akademskim građanima, što samo pojačava utisak da – odlično si primetio – ovu vlast zanimaju glasovi sa dna kace, onih kojima kičma puca kod privatnika za 20 hiljada i kod kojih je Pink „na broj jedan“ na daljinskom. Jedino što Vučić u životu zna jeste da čita ankete i analizira javno mnjenje, i očigledno računa da kod svojih treba da produbi zavist prema ovim privilegovanima što se bune. A zavist je čudo, ljudi su nekad spremni da zaborave septičku u kojoj žive samo ako neko drugi živi u još dubljoj.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]MOŽDA SMO JADNI AL BAR NISMO BUGARI LOL[/typography]

Dok sam pisao neki od prethodnih pasusa, na jugu Francuske je pao avion sa 150 ljudi. Nemci mahom, bili do Barselone, da im dupe vidi put. Jebem ti život. I ne znam da li sam uopšte normalan, ali u ovom trenutku me jako nervira činjenica da RTS na svom sajtu ima tu vest, ali da je drži sa strane jer je za naš javni sevis važnije što je 16. godišnjica bombardovanja dala Tomi Nikoliću povod da se ponovo izlupeta. Zabrinjava kada novinari ne znaju da razdvoje pravu vest od insceniranih pseudo-događaja, ali još više zabrinjava kada znaju, ali se po službenoj dužnosti prave ludi. Ne znam za tebe, ali ja kad vidim kako naši državnici smerno polažu vence po spomen-obeležjima gotovo da zaboravim koliko su i sami krivi za bombardovanje – da se razumemo, krivi što je bombardovanja bilo, a ne što su u njemu ubijani civili. A evo, već sam zaboravio da je pre dve nedelje na Dedinju bio Toni Bler, onaj klempavi što je 1999. napaljeno držao džojstik. I da su mu ovdašnji politikanti lizali anus dok ih je podučavao kako da veliko ništa zaviju u šarenu mašnu i prodaju kao nešto.

Ariel utorak 13:29

To je i poenta, da pod stalnim bombardovanjem novim glupostima, vestima, pseudo-događajima, zaboravimo šta je bilo. A ako ne znamo šta je bilo, ne možemo ni da povežemo stvari i donesemo zaključke, onesposobljeni smo za ono što čini osnovu mišljenja. Što bi sasvim odgovaralo vlastima, ne samo ovim, nego bilo kojim. Zato ostaje na nama koji smo taman dovoljno opsesivno-kompulsivni ili kako će neko u komentarima pre reći, koji smo zadrti smarači, da uporno verglamo istu priču. Žižek, ironijski zapravo govoreći o samom sebi, kaže da se autentični radikal prepoznaje baš po tome što stalno ponavlja istu poruku, jer time se najbolje dokazuje da u nju veruje kao u istinu – tako prenosi uverenje o toj istinitosti ne samo sadržinom, nego i formom tj. kontekstom. Drugim rečima, ako dovoljno ponavljam da je sve do kapitalizma, neki će reći “ae odjebi više” ali neki drugi će reći “majku mu, možda ima tu nečega”. To vidim kao moj mali doprinos na putu ka boljem društvu, koje, kako stvari stoje, teško da će se dogoditi onako kako je Ditrih zamišljao. Naravno, sve to bih rekao da važi pre svega za te neke “razvijene” zemlje… Ovde kod nas pitaj kurca šta će biti, može ovako bezidejno da se taljiga dok Srbi lagano ne izumru za otprilike 100 godina, a može i da bude krvi koliko iduće godine, što opet ne mora da znači da će se posle toga stvari promeniti na bolje. Možda nam na vlast dođu Dveri. 

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]ili još gore, Bogoljub Karić bez brkova.[/typography]

Ox utorak 16:18

Političarima uvek koristi kada javnost ima hroničnu amneziju, te se trude da je pospeše. U Srbiji su toliko uspešni da se tek poneko seća ko je i šta je uopšte taj naš premijer. Imam stoga jednu prigodnu pričicu baš na ovaj utorak, godišnjicu onog dana kad smo čuli zavijanje sirene i glas Avrama Izraela na Studiju B. Tada je naime Vučić prvi put osvojio taj gradski radio i televiziju – njegovi ušli sa teškim kalibrom i doneli zvanični vokabular gde je recimo bilo zacrtano da se ne kaže NATO nego „zločinački agresor“ i tako dalje. To je svojom rukom pisao tada jedva 29-godišnji Vučko i to je bio za novinare zakon. Pre nekog vremena je isti čovek u drugačijem ruhu ponovo zauzeo Studio B i načinio ga perjanicom svog političkog marketinga. Novoustoličena direktorka toliko pohotno liže Premijerov čmar da je od svojih novinara recimo tražila da onog nesrećnog Sarapu u vestima denunciraju kao alkoholičara – eto, to nećete pročitati u novinama, ali tako je bilo. Sarapa je onda utopio tugu na Pinku, ali nije u tome poenta, on je vazda šarlatan i bio. Poenta je da je zaboravnost dovela do toga da se jedan čitav medij – koji je samo paradni primer za sve medije – šlihta čoveku protiv kojeg se borio u svojim najsvetlijim trenucima. I koji je debelo prešao granicu nakon koje etički više nije moguće reći „hej ljudi, ja sam malo razmislio i sad sam drugačiji“. Nemam ništa protiv promena, ali takvi neka se menjaju u svoja četiri zida. I tu bi pomoglo radikalno ponavljanje o kojem govoriš. Bez toga će se desiti da završimo kao zlatne ribice, one su baš kratkog pamćenja. Utekne nekako od ajkule, ali posle četiri sekunde bezbrižno izađe iz skloništa i čeljust je tu. A ajkulu ne možeš da kriviš što je ajkula.

  • negritude_globale

    treba izdržati na dosadnom i često puta krivudavom putu ponavljanja stvari jer repeticija je svet stvorila.

  • Comma

    Ova prepiska sredom sluzi izgleda da nam autori pokazu kako imaju bogate vokabulare, pa se bacakaju raznim izrazima. Sve je to ok, ali nije u duhu Tarzanije..

  • kakaš

    šta ti koji kurac znaš šta je u duhu tarzanije

  • TheCount

    Ne mogu da verujem da ima toliko malo komentara… Ja obicno procitam, slozim se (ili ne) i teram dalje. Ali ljudi moji, doslo je dotle da nema vise smisla da se cuti… Slazem se da se doprinos komentarom ili plusem granici sa doprinosom “bota” i da zapravo ne znaci puno, ali bolje je i to nego da se ne uradi nista. Ako nista drugo, treba realno podrzati autore sto se trude da pisu kvalitetne tekstove u i daju neku nadu u mraku koji proizvodi autocenzura medija u poslednjih godinu dana.

    Zato, potrudite se barem da kazete Bravo ili Hvala, da bar znamo da nas ipak ima normalnih…

  • Svevlad

    Ljudi, ako imate bilo kakve sumnje koja ce nas sudbina zadesiti, pogledajte

    Confession of an Economic Hitman

  • Idiot

    Ariel citajuci tvoje tekstove moze se primetiti da si levicar ili komunista, kako god. U ovom tekstu, kao i u nekim prethodnim tekstovima kritikujes kapitalizam, sto je i normalno ako se uzme u obzir da zivis u istom drustvu i drzavi kao i ja, tacnije u drustvu i drzavi koji su zrtve propale tranzicije. U tvojim tekstovima se moze procitati dosta pametnih stvari, napisanih u tarzanskom nekom stilu. Ali mene zanim, ako bi mogao da mi odgovoris, ili jos bolje napises tekst o tome koja je tvoja alternativa kapitalizmu?

  • nčf

    pa sad si rekao da je levičar ili komunista… zlatna ribice.

  • nčf

    pošalji ti njemu gowno prekuću.

  • Idiot

    Pa i ja sam levicar, njegovi tekstov imaju dosta zasluga za to. Samo me zanima njegovo misljenje koja je po njemu alternativa za kapitalizam.
    A zlatna ribica sam valjda cim sam gradjanin ove zemlje…

  • Posredi

    “Na starom, istom zadataku” – ponavljanje je sasvim ok dokle postoji kapitalizam koji, delom, izdrazva jer sve predstavlja “novim”, a racuna sa pamcenjem vilinog konjica. Sredu uzivam cetvrtkom, hvala vam. Cekam sledecu prepisku.

  • MoX

    “Zato bih se slasno najebo familije onima što ćute, kao njih se ne tiče. Govorim, pogodićeš, o pizduljicama s univerziteta koje kao da nemaju nikakve veze s tim, kao da nisu njihove kolege u školama, kao da i nastavnici nisu PROFESORI”.
    Pogodak u centar, znam iz ličnog iskustva. Dobro znam kakvih dunstera sa masnim platama ima na Visokoj školi koju sam završio, , elementarno nepismenih ljudi sa dr mr zvanjima stečenim u stilu Velje Ilića i Tome diplome. Ljudi koji pešački deo posla (vežbe, seminarske radove, kolokvijume i ocenjivanje istih) prebacuju na asistente, dok se oni samo pojavljuju na ispitima i 2-3 puta nedeljno na predavanjima, a plata 100.000+ kaplje.

  • Виборг

    Хоркхајмер, Хоркхајмер, колега.

  • Виборг

    А ти имаш проблема са савладавањем текста? Реци лепо, нисам брате толико образован, пола не разумем о чему говоре, нису ми јасне алузије јер нисам прочитао ни пола озбиљне књиге у животу. А не „није у духу Тарзаније“.

  • ArielTarzanija

    Zavisi o kakvoj alternativi pričamo, o mogućim ili idealnim alternativama. Idealna ti je jasna, ako si levičar, i takođe je jasno da je nemoguća osim eventualno kroz tehnološki singularitet (što je tek priča koju ovde ne želim da načinjem, dovoljno je reći da je na kraju u pitanju ipak religija, mada s uporištem u stvarnosti za razliku od ostalih). Moguću alternativu smo okrznuli u prethodnoj prepisci, i kapiram da o njoj želiš da čuješ. Čini je delanje na humanizovanju postojećeg sistema, dakle ne revolucija (govorim globalno, u Srbiji bi nam revolucija dobro došla, makar i ne bila levičarska, samo da ne bude fašistička) nego društveno delovanje van političkih institucija, pre svega kroz organizovanje sindikata, društava i inicijativa koje će zastupati stavova ekstremne društvene pravednosti i vršiti politički, tačnije društvei pritisak. Naravno, takvi stavovi se po prirodi stvari koriguju i “ublažavaju” kada se suoče sa realnim političkog delovanja. Siriza je zapravo odličan primer, lakmus koji pokazuje raskorak između obećanja i stvarnih mogućnosti, raskorak koji je neophodan i koji im ja uopšte ne zameram. Ukratko, još 1968. su francuski studenti lepo rekli: “budimo realni, tražimo nemoguće” i postigli su takvim stavom nešto izuzetno važno, što odjekuje i danas – ma koliko sada bio popularan narativ o propasti i prodaji šezdesetosmaša, tada su društvima zapadne Evrope postavljene socijalne mreže solidarnosti i koja je decenijama značila sigurnost i blagostanje i omogućila da neverovatno veliki procenat stanovišta živi dostojanstveno. To je rezultat njihovog ekstremizna, ostvaren u realnom političkog delovanja, i siguran sam da je moguće reprodukovati ga. Osnovni problrem je što je leva idologija diskreditovana, što je liberalni kapitalizam samu reč idologija prokazao, maskirajući se kao “objektivna realnost” a ne kao ideološka matrica. Najveća prevara đavolova je što je ubedio svet da ne postoji i taj rad.

  • ArielTarzanija

    Tipfeler, ispravljeno, i sve su šanse da nismo kolege.

  • Виборг

    Нефилозоф који зна толико филозофских писаца није честа појава.

  • Idiot

    Hvala na detaljnom odgovoru! Nadam se da cemo i ovde jednoga dana izboriti pravu socijalnu drzavu!

  • KKnD

    Ja se, ustvari, ekstremnih levičara, kao što je Ariel, bojim isto koliko i fašista. To su, što bi Petar Božović rekao, opasne frekvencije…

    Uopšte, insistirati na levo vs. desno podeli u modernim uređenjima je zastarelo i prevaziđeno. Jedna moderna država treba da uzme najbolje od oba pool-a ideja.

    E tu se postavlja pitanje mere, na kome svi levi Arieli i Žižeci zajebu na kraju: Šta i dokle treba da preuzme država na sebe. Ja mislim da treba da proba da spreči nesreću i stvori okvir za sreću kod svojih građana, a da samo traženje i ostvarivanje sreće prepusti njima. Dakle sigurnost, dobro obrazovanje i zdravstvo, kao i vladavina prava i socijalna mreža su potrebni i poželjni. Ono što ne treba da radi je da proba da aktivno gura sreću u dupe svojim građanima. Kada se krene tim putem, ubrzo se dođe do 60% poreza na lični dohodak koji direktno finansiraju nerad, nemoral, dekadenciju i umnu zatupljenost i obamrlost. U takvim društvima ljudi gube volju da stvaraju i unapređuju se. (dobar primer kako ne valja i kako valja u dva razvijena evropska društva su leva Francuska i ”levo-desna” Švajcarska).

    Čudno mi je da toliki umni ljudi ne kapiraju prostu stvar – i fašizam i socijalizam su tamo neki -zmi koji na kraju ubiju čoveka i njegovu stvaralačku suštinu… Ne namećite nam ekstremne ideje!

  • Nikola

    Procitah komentar dole kao niko ne doprinosi, plus komentar blabla. Evo prvi komentar posle par godina citanja. Doprinosite tako sto necete placati nista i nikome kad god mozete, igrajte pokvareno i ne dajte nista drzavi. Svercujte se, ne placajte racune, zivite kao podstanari, radite ne prijavljeni, oslabite drzavu i sistem koliko god i kako god mozete. Nadajmo se da do nasilja nece doci, ali ukoliko dodje budite spremni. Jer jebu nas zestoko, i jako. Svi. Ali ima dosta nas koji se borimo kako ko misli da treba i kako ko moze. Ni blizu dovoljno, niti idealno, ali bolje nego nista, da ga jebem.

  • цццццццц

    Погледај домаћи филм “Тајванска канаста”