Australija Open 2014 – na skeneru Tarzanije

Đovak ove godine nije uspeo da slomi Vavrinku kao protekle, te je već u četvrtfinalu izgubio priliku za novi Austrelijen, četvrti zaredom, peti ukupno. I možda je to veoma dobra stvar za njega.

Đoković je stupio na scenu najboljih igrača ikada 2011. godine. Osvojio je gotovo sve bitno, sa izuzetkom grend slem turnira na blatu, Rolan Garosa, koji je poslovično osvojio španski virtuoz Rafael Nadal, koji osam od svojih 13 gren slem titula duguje činjenici da teniski svet i dalje misli da je tip podloge koji ne favorizuje postizanje poena i građenje pozicije udarcem koji protivnik ne može da stigne ili teško/nikako vraća, nešto sjajno, nešto što treba da postoji.

Takvom sezonom, Novak se etablirao kao vodeća sila u muškom tenisu. I tu je onda došlo do sledećeg velikog izazova. Kako to svariti, kako se zadržati dominantno na tom mestu. Poznata je misao da je teže odbraniti osvojeno nego osvojiti i u njoj ima dosta istine. Posle 2011. Đoković je morao da u svom duhu nađe način da svest digne na jedan novi nivo, nivo najboljeg, nivo čoveka kojem sada za promenu dolaze izazivači, nivo čoveka od koga javnost očekuje gren slem u svakom ulaženju na bilo koji od četiri turnira. Tako nešto je veoma teško. Pogotovu je teško Slovenu. Naravno, pravilo nikako nije apsolutno važeće, ali generalno, Sloven nije navikao da jebe, više da ga jebu. Naš crnomanjasti Đovak svakako genetski nije čist Sloven, ali sve navedeno važi i za našu starosedelačko-slovensku mešavinu, zvanu Srbin.

Onda su usledile dve dosta slične godine za Novaka. On, mentalno, duhovno, veoma jak, uspeva donekle da nađe onu svest o kojoj smo pričali. Nezgodno je što je oba puta nalazi i samopotvrđuje odmah na početku i 2012 i 2013,  u Australiji. Đoković obe te godine počinje sa grend slemom, kaže sebi, ful, jesam bre do jaja. Onda sigurno sledi i banalno opuštanje, u smislu skijanja, tviterašenja, opšte životne zajebancije, ali ja ne mislim da je to toliki problem. Veći problem vidim u tome što Đoković u obe te sezone odmah na početku dobija izgovor da u celoj preostaloj godini ne grize na najvećem nivou, da se ne šiba sa alama poput farmako čuda Nadala, patrijarha tenisa Federera i britanskog protežea Mareja punim žarom, žarom koji mora doneti hiljadu i jedan ožiljak i opekotinu. U obe te godine, Đovak na početku dokaže sebi da može i onda se sa za par oktava ubaci u mod švercovanja. To traje do posle Amerike, kada mu se istroši samokredit, opet skupi duh i pokaže da je najbolji igrač sveta, u Aziji i na završnom mastersu. Ali tri potpuno osvojiva gren slema, puta dve godine jednako šest, ostaju bačena u vetar.

Ove godine neće imati od starta sezone Australiju u džepu. I nadam se da će to da rezultira, recimo novim Vimbldonom ili Amerikom. Uvek je lepo i značajno kada teniser prošara gren slemove, a novi Ozi open bi Đokoviću bila peta od sedam grend slem titula i na vidiku bi bio neki vickasti nadimak poput kengur ili platipus.

Što se tiče samog tog meča, izbacio ga je bolji igrač tog dana. Stanislas Vavrinka nije top igrač, u kontekstu najvećih ubica, ali je od od A minus klase igrača definitivno jedan od retkih koji poseduje neki samo sebi svojstven šmek, stil i zaista mi je drago što je osvojio slem. To je pravo osveženje za muški tenis. Možda grešim, ali kapiram da recimo David Ferer, Tomaš Berdih, Conga, neće osvojiti gren slem ni u tri života. Biće do zalaska karijere u top 10, peglaće povremeno polufinala slemova tu i tamo, pašće neki masters, uz splet okolnosti čak i gren slem finale ali titula nikad. Nemaju to “nešto” što je Sten pokazao da ima. Ja sam mislio da Vavrinka to ima donekle, par prstohvata, i cenio sam da finale ide čak i u pet setova, ali da ipak prevlađuje Španac. Vavrinka mi je pokazao da ne da ima prstohvat, nego džak “nečega” i relativno je komforno dobio,  njegova tri seta, sve šestice, kulturica. Inače, u prethodnih 12 duela sa Nadalom, nije uzeo set.

Da može, Vavrinka je shvatio u petom setu protiv Đokovića. Svi koji su gledali, čekali su momenat kada veliki pokazuje solidnom gde mu je mesto i pravi ključni brejk. Ali to se nikako nije dešavalo, naprotiv, Vavrinka je bio taj koji je mirisao krv, šunjao se brejku i na kraju se to i desilo, uz doduše, trejdmark Đokovićevu nesposobnost da nauči prikucavanja srednje teških lopti na mreži. Traktat Nadala o leđnim problemima je mučno slušati. Španski narod kao i svaki drugi, ima svoje pozitivne i negativne crte, ali im je veoma izražena ta crta nešmekerstva, nekuloće, govnarluka. Povreda leđa zbog koje prvi igrač sveta ne može da reši Vavrinku, nije nego. Dakle, pravo osveženje za muški tenis, bilo bi lepo kada bi u Vavrinki ( ili u bilo kome drugom, naravno) dobili još jednog standardnog konkurenta za pehare, ali je to i dalje daleko od realnosti i verovatno je da će on ostati na ovom jednom gren slemu u karijeri, jer na kraju dana, ipak ne poseduje dovoljan kvalitet, ali ko zna.

Što se ostatka ekipe, tiče, prvo nešto o Federeru. Rodžer je u mečevima protiv Conge i Mareja pokazao da i te kako može da osvoji još jedan ili čak i više slemova do kraja karijere. Što više pada na listi, što je manje pod svetlom, to ima manje pritiska. Godine jesu donekle problem, ali Federer ima 32 godine, a ne 58, takođe, medicina i uslovi života napreduju, nije isto imati danas 32 i pre trideset godina. A Federer je svakako u najboljem mogućem fizičko zdravstvenom tretmanu koji se može dobiti za pare na svetu. Postoji, ipak, jedan uslov da se Rodžer još koji put ovenča peharom. Da neko izbaci Nadala pre njega. Jer on to izgleda jednostavno ne može više, a i ranije je jako teško i retko to radio. Statistika njihovog rivalstva je skandalozna, pogotovu na velikim mečevima. Istina je da dosta mečeva vuče igranje po francuskom mulju, ali opet. Ja sam počeo da gledam tenis negde oko osvajanja Federovog prvog Vimbldona, dugo pre popularnosti belog sporta u Srbiji, najviše volim da gledam njega, ima najviše titula, ne mislim da ga diskredituje to što je titule osvajao i u malo slabijoj konkurenciji ( mada je to mnogo manje tačno nego što ostrašćeni protivnici Federera tvrde, i u smislu toga da konkurencija u prvo vreme nije bilo tolika slaba, i u smislu toga da je dosta osvojio i u današnjoj konkurenciji ) ali ne mogu da mu dam zvanje najboljeg ikada. Najbolji ikada može da ima negativan skor u duelu sa najvećim rivalom, ok, ali ne može da ima ovako jeziv skor i još bitnije ne može da ima ovako bolno očigledan kompleks, ovako očiglednu pičkenjsku zebnju od nabildovanog suparnika svaki put kada se sretnu. Najbolji ikada nije lik za koga vam je jasno da ne dobija neki meč, kao što je više svima jasno da u duelu Nadal – Federer, sledi jedan ozbiljan analni seks, gde je Švajcarac na primajućem kraju kurca, bez lubrikanta.

Od ostalih, Marej je odigrao jedan loš turnir, doduše, iako se u javnosti barata sa terminom “Velika četvorka “, verujem da je svima jasno da je to više “Velikih tri i po”. Marej nije klasa Đovaka, Nadala i Rodžera ali jeste bolji od ostalih, tako da ipak loša Australija za njega nije neka tragedija, biće dana za megdana. Bilo je kul videti Bosanca Džumhura u trećem kolu, i našeg Lajovića u drugom. Za Del Potra, važi nešto slično kao za Mareja, koju oktavu niže, ali je ipak drugo kolo gren slema jako loše. Vredi spomenuti i osminu finala iskusnog čelendžeraša, 33-godišnjeg Francuza Robera i dobar nastup Dimitrova. Ostalo je bilo manje više uobičajeno. Žene ovaj put nećemo pominjati jer su, jebiga, žene.

Australija je nastavila da se diže na lestvici gren slemova, posete i generalna popularnost tog turnira neprestano rastu, te se nameće pitanje da li je to i dalje čevrti od četiri slema. Sada sledi period sezone u kojem veliki igrači treba da zauzmu što bolju poziciju pred šljaku, gde će Nadal neumitno krenuti da uzima zamajac za Garos, posle kojeg bi voleo da pišem o Đovakom trofeju. Pozdrav.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]SAMO NAPRED OBILIĆ![/typography]