Zvezda – Partizan 1:0

Autogolom Obradovića u 18. minutu Zvezda je odnela pobedu,  zakuvala prvenstvo i svom treneru donela produženje radnog odnosa, što je kod njega izazvalo transfer blama euforični trk po završetku utakmice, od dobrih pedeset metara.

Da bi se realno sagledao večiti derbi, neke stvari moraju prvo da se razjasne. Za početak, lišite sebe još jedne slatke heroinske doze autošovinizma i opšteg negativizma. U krajnjem slučaju, samo tada realno i legitimno možemo osuditi ono što je stvarno loše na terenu i oko njega. Drugo, podsetimo se da smo siromašna i mala evropska država sa kritičnim sistemom.

Utakmica, naravno, nije bila sjajna. Dvadeset prvi vek je, svi imamo kablovsku, gledamo svaki dan najbolji fudbal sveta. Nije realno da sudimo o našem derbiju po onome što gledamo u najjačim evropskim ligama i Ligi šampiona. Ono što sam ja video u ovom derbiju a što nisam video u mnogim prethodnim, je bila muška i odgovorna igra svih 90 minuta, od obe ekipe, pogotovu od Zvezde. Kada znam šta gledam, meč između dva tima jedne od najgorih liga Evrope, meni je već to dovoljno da ne mogu da kažem da je utakmica bila loša. Mogu da kažem da nije bio festival fudbala, ali ako sva 22 igrača na terenu imaju htenje, trče, bore se, bez prljavosti, to je već prelazna ocena.

Nije moguće ne dotaći se teme regionalne lige. Defragmentizacija retko kada donosi dobro. Sve teži prirodno napretku, ukrupnjavanju, više dobrih timova, više jakih utakmica, više punih stadiona, više love, više sezona u kojima jedan Mitrović ili Marković mogu da ostanu u Partizanu. Ok, biće moćniji engleski klubovi, španski, nemački i tada ali hajde da minimizujemo loše a maksimizujemo dobro, hajde da Mitrović ostane do 23. godine u Partizanu a ne da ide pre velike mature, i hajde da tada, kada dođe momenat kada ipak mora da ode, ode za 15 miliona evra, a ne za 5. Hajde da neke solidne, ništa specijalno igrače uopšte i ne moramo da valjamo osrednjim evropskim timovima za relativno sitnu lovu. Hajde da Ninkov recimo, ne mora da ode u raspali Tuluz za 2 miliona evra. Neće nikada biti bek svetske klase, ali zašto ne bi bio solidan bek koji će celu karijeru ostati u Zvezdi za solidnu lovu. I onda,  za kraj, hajde da naši timovi onda imaju love da iz Afrike ili iz Južne Amerike ne dovode šoder, rezerve Bangua i Atletiko Rafaele, nego da već mi ovde možemo da dovedemo nekog Ronalda ili Falkaa u povoju koga ćemo prodati za 10 puta veće pare za par godina. Ovo o čemu pričam nije nikakva nauka. To su Porto, Anderleht, Ajaks itd. Ne mora ni sama država da bude nešto mnogo jača. Holandija i Belgija su jake male države ali Portugal je recimo tek nešto malo ozbiljnija priča od Srbije. Dar imamo, to je najbitnije. Sposobni smo ljudi, osvojili smo kup šampiona jebiga, Partizan igrao još jedno finale, Zvezda igrala finale kupa uefa, još jedno polufinale lige šampiona, Dinamo osvojio kup sajamskih gradova, nisu to male stvari. Drugi će se sigurno truditi da nas ubede da smo kurac, i to je njihov posao, ali nemojmo sami sebe da ubeđujemo u to. Pa i sada,  u ovakvom raspadaki momentu, ne moramo stajati ovako loše. Nije baš skroz dobro poređenje, jer je košarka u evropskim okvirima sport gde se vrti mnogo manje para, i koja se mnogo manje ozbiljno igra, ali ipak, KK Partizan, zašto da ne donekle ga uzeti kao primer.

Da se vratim na samu utakmicu, solidan meč dakle. Nije bilo šansi, ali šansi nije bilo jer je prvo, Zvezda nekako negde sazrela, ili je to bio samo momenat juče, i odigrala vrhunsku kontrolisanu utakmicu posle gola, bez debilizama, bez srljanja, sa držanjem ritma koji joj je odgovarao. Zvezda nije ni htela da se džilita posle tog gola, ko zna šta bi bilo da se utakmica drugačije razvijala, sigurno bi morala da napadne oštrije što bi jebem mu mater dovelo do tih nekih šansi nad kojima svi toliko plaču. Drugi razlog za nedostatak šansi je zaista jako, jako slab sastav Partizana individualno. Trudili su se igrači Partizana, imali i ok ideje kako doći do gola, kako doći do te šanse ali jednostavno, Kojić ne može da izvede neke stvari koje može Mitrović, niko u veznom redu Partizana sinoć nije tako brz kao Marković, Ilić više ne može da igra u ozbiljnom ritmu 90 minuta, nema Vukića da da neku divnu loptu, nema Smiljanića da drži centar stabilan, jebiga, ne može se praviti pita od govana. Sve ove prethodne godine i derbije, Partizan je bio bolji tim, koji je i igrao sasvim solidno te utakmice. Ali, srpsko javno mnjenje je izrazito zvezdaško, i mnogi derbiji u kojima je zapravo samo Zvezda bila plač majke božije, a Partizan sasvim ok tim, su proglašeni opštim lošim fudbalom obe ekipe, što najčešće nije bila istina. Sada je i Partizan veoma loš tim, i derbi trpi.

Pogotovu je greška uzimati primer gola kao oznaku užasa derbija i srpskog fudbala. Onaj autogol, to je nešto što se prosto naprosto dešava u fudbalu. Jebiga. To ne zavisi ni od čega uhvatljivog i merljivog. Onako tupav gol može isto tako da padne i u finalu svetskog prvenstva Brazil – Španija kao što je mogao da padne i na derbiju. Desi se bag, crna sekunda i svako ko je makar igrao fudbal u balonu zna da tu ne možeš ništa da uradiš. Možeš da iskuliraš i da nastaviš dalje. Obradović je ozbiljan čovek, dobar defanzivac, jedan od najboljih igrača Partizana ove godine.

Za kraj, da se pozabavimo dobrim stvarima. Ninković. Uživanje je posle dužeg vremena videti u Zvezdi pravog maestra, čak donekle i u nadnacionalnim okvirima, a u nacionalnim Ronaldinja. Fina dodavanja u prazno, inteligencija, zdrav stav, borbenost uz virtuozne momente. Potez Mijailovića. Hajde da ne budemo klasični srpski turobni penzioneri koji teraju decu ” da se igraju ispred svog ulaza” i koji u svakom mlađem od 25 godina vide narkomana huligana, onaj šmekerski potez bi bio u top 5 poteza ovog vikenda Premijer lige. Ilić koji i dalje ima žar kao da je klinac, koji uđe i razdrma ekipu, ne kompleksirajući se što sada ulazi u poslednjih 20 minuta a ne diriguje od prve sekunde. Dauda koji i dalje trči na svaki promil mogućnosti da dobije loptu iako je koncepcija igre Zvezde i dalje takva da umesto Daude možete staviti i drvo, isto bi bilo upotrebljeno. Dauda svoje saigrače vidi na zagrevanju i pri kornerima, u ostalim delovima utakmice mu je prvi najbliži bar 25 metara udaljen od njega a sledeći 50. I naravno, Mažić. Uživajmo u periodu kada imamo sudiju svetske klase. Milina je gledati kako čovek apsolutno kontroliše situaciju svih 90 minuta, bez da mu se ijedan ljomber od srpskog fudbalera uskurči a u isto vreme bez kompleksaškog stavljanja sebe u prvi plan, svaka čast majstore.

To je što se tiče terena. Ne mešajte ono van terena sa njim. Stoka na tribinama, scene kakve su više i Argentincima degute, bezvlašće, kriminal u klubovima, korupcija, sprega sa murijom i ostalo, to je neka druga tema, za drugi tekst.