7 stvari koje ne možeš da radiš jer više nisi klinac (a hteo bi)

Kukanje za dobrim starim vremenima na našem cenjenom portalu ne jenjava. Jesen u nama budi otužne emocije i sećanja na stare ljubavi, protraćenu mladost, bezbrižno igranje u dvorištu u suton, velike snove da budemo fudbaleri, računovođe ili portiri; to je doba kada negde u daljini opet čujemo zvuk školskog zvona  i osećamo miris babinih kolača. Hahahah, jedem govna, naravno da ne. Jesen je zapravo doba kada se završavaju odmori, a počinju škole/fakulteti/poslovi/lige petice i nameću nam obaveze koje nam ne donose sreću ili dobit ili nijedno od ta dva. To za posledicu ima da, pokušavajući da nađemo bilo kakvo zadovoljstvo, bežimo u ispijanje droga i alkohola, što nam uništava tela i razara zalihe hormona sreće, što dalje ima za posledicu da sedimo na prozoru, slušamo topot kiše i plačemo kao pičke za različitim stvarima, između ostalog i za sopstvenim detinjstvom. Više puta smo zaključili da je ovo sve najobičnije govno, ali…

Jebiga, stvarno nije loše biti klinac. Nemaš manje-više nikakva prava, ali ti ni ne trebaju, nemaš mozga, ali to ti još manje treba, tvoje brige brinu roditelji i ti ne samo da nemaš  ništa sa rešavanjem njihovih problema, već je sasvim u redu da im budeš na grbači, zahtevaš glupe stvari i postavljaš glupa pitanja dok oni pokušavaju da nađu varijantu da završe litar benzina koji će koštati manje od njihove tromesečne plate. I to je okej, čak, ljudima je to simpatično. I tako dolazimo do prve stvari na koju si izgubio pravo onog momenta kad si odrastao.

De brate, si lud, ne mislim na to, nikad nisi prestar da igraču edituješ ime u svoje i nabudžiš shot power 99.

Nepodnošljivo smaranje

Dakle, prva stvar za kojom treba žaliti je pravo da beskonačno dugo skačeš po živcima svojih bližnjih zahtevajući određene stvari ili objašnjenja koje niko nije u stanju da ti ponudi. To što oni nisu u stanju ne znači da ti ne možeš besomučno da insistiraš i, po mogućstvu, kmečiš. To što ti oni na kraju ispune ono što si zahtevao ne znači da ti ne možeš da tražiš još. Naprotiv, prvi aksiom bivanja detetom je – kada dobiješ nešto, traži  još. Kada dobiješ malo pažnje, zahtevaj još više, kada ti odgovore na jedno pitanje, postavi još deset, kada ti kupe jednu nindža kornjaču, sledeća 4 dana provedi tražeći roditeljsko mišljenje u vezi sa sudbinskim problemom – hoće li Mikelanđelo biti usamljen bez Leonarda? Sve dok ti ne kupe i Leonarda. I Rafaela. I Donatela. I Splintera i Kranga i crvenog rendžera i Paju Patka i knjigu o lavovima koja te uopšte ne interesuje i košarkašku loptu i zeleni kišobran i pištolj na vodu i periku kakvu nosi Minja Subota. I sve do jaja. Reci kolko bi bilo dobro da ovu taktiku pokušaš danas da primeniš tokom, na primer, bleje ispred trafike.

– Šomi brate, a kako avion leti?

– Šta brate?

– Avion? Kako leti kad je tako velik i težak? Šomi, zašto ja ne mogu da letim?

– Otkud ja koji kurac znam kako avion leti?

– A helikopter? Kako on?

– Ne znam bre brate.

– A kako brod plovi?

– Ne znam kako plovi brod.

– A Šomi, kako se kola kreću sama a ti samo okrećeš volan?

– Pa ne okrećeš samo volan, nego stiskaš gas, pa onda…

– Gas? Šta je gas?

– Pa to je ona papučica dole, to stisneš nogom i onda…

– Nogom? Levom ili desnom?

– Ajde debilu jedan kupiću ti pivo, samo ćuti.

Neartikulisanost u ponašanju

Kad si klinac, nema nikakvog ustezanja u ovom smislu jer je potpuno očekivano da ispoljiš svakojake vrste glupavog ponašanja. Trčiš kroz prodavnicu, urlaš i izigravaš Šoštara dok tvoji kupuju – važi. Kopaš nos pa lepiš ćaletu na naočare – neće biti srećan, al ono, šta da ti radi, dete si. Došli su ti gosti, svi sede za stolom i večeraju, a ti izvodiš akrobacije na stolici i neuspešno žongliraš paradajze – svima će biti simpatično. Kolko bi bilo najbolje da tako možeš da se ponašaš u svakodnevnom životu.

– Dobar dan direktore, vidim opet ste se dokotrljali na posao, sve vam se ublatnjavilo odelo.

– Jeste, kotrljam se uvek kroz park pa svratim na igralište da se malo provozam na vrtešci. Volim da pišam sa vrteške u punoj brzini, mada moja majka ne odobrava to.

– Skroz bezveze. Evo doneo sam vam izveštaje.

– Aha. A zašto su skroz ulepljeni i išarani?

– Jeo sam pekmez nad njima i crtao avione, to na prvoj strani je MiG-29 a ovo na drugoj Soko G-4 Super Galeb. Takođe, izveštaji nisu kompletni, fale dva, od jednog sam napravio brod a od drugog šešir.

-Hvala, kolega, cenim vašu efikasnost. Trkamo se do Stojkovićeve kancelarije? Ko izgubi, macola.

“Šefe, verujem da ćete iz ovog izveštaja lako izvući zaključak da je moral u našoj firmi vrlo visok.”

Neartikulisanost u društvenim odnosima

Objasniću na šta tačno ciljam jednim konkretnim primerom. Kad si klinac možeš bez problema da dođeš kod ujka Radeta i ujne Slavice iz Nirnberga i da pred njima pitaš ćaleta i kevu zašto je ujna debela ko svinja a ujak zaudara na alkohol kao da živi u buretu vinjaka. Nećeš imati nikakvu frku. Ujak i ujna će se nasmejati, jer nešto za šta bi odrastao čovek bio etiketiran kao seljačina, u slučaju deteta se tumači kao nestašluk i vragolanstvo. Čak možda dobiješ i pare. Ćale i keva će zaključiti kako je baš lepo što su deca tako direktna i zapitati se tužno “eh, šta bi bilo kad bismo svi bili tako iskreni”. Stvarno, šta bi bilo?

*sednica okružnog odbora omladine DSS-a*

– E pa dobro kolege, sudeći po današnjem dnevnom redu, prvo bi trebalo da raspravimo…

– Ma šta sereš bre debeli.

– Molim?

– Reko sam – šta sereš govno debelo, svi znamo da te boli kurac da bilo šta raspravljamo, tu si samo zbog posla portira u Toplani.

– A šta tebe bole kurac za to, ko da ja ne znam da si ti tu samo da bi jebo Markovićku, a ona ni da te pogleda, vidi je, sela na drugi kraj sale.

– Govno jedno.

– Konjino usrana.

Ljave se podsmeva autoru zbog preblagog rečnika koji koristi.

Nuždenje u gaće

Neverovatna dečija prednost. Kad si beba, to što si se usrao do pola leđa nije neki izvanredan događaj u životu, to je svakodnevnica. Zamisli brate. Sediš u fotelji, gledaš fudbal, popio si treće pivo i bešika ti je na rubu prepuknuća. Da odeš do wc-a i propustiš korner za Kajzerslautern? Više ne. Opustiš se, natopiš gaće ko čovek i bez smetnji posmatraš sigurnu intervenciju odbrane Frajburga. U nekom idealnom svetu useravanje u gaće ne bi bilo ništa strašnije od običnog prdeža koji okineš da napraviš foru i pokreneš šegu u ekipi.

– Matori, kakav je to uznemirujuće mokar zvuk došao iz tvog pravca?

– Ništa, usro sam se.

– Heheh, legendo.

 

Preterano laganje

Dobro, svi lažemo, nije to sporno, al dečije laganje nije laganje nego čista genijalnost, totalna psihodelija. Matori ti ne veruju al puste te da jedeš govna, dok ostala deca nemaju neki poseban stav prema tome što pričaš, ali znaju da tvoju laž moraju da nadmaše svojom, što rezultira beskonačnim nizom najneverovatnijih tvrdnji. Možda je tvoj ćale visok ko zgrada, zarađuje hiljadu maraka na dan, zove se Džordan i vozi bajs veličine Marsa, ali moj ćale mu je izgradio garažu za taj bajs. I znaš šta još? JA SAM JE PROJEKTOVAO.

– Ćao, ja sam Marko. Vidim došla si s drugaricama ovde, i ja sam došao s drugarima ali morali su da odu, treba rano da ustanu, imaju tekmu sutra, pošto, znaš, oni igraju u NBA, jedan je u Lejkersima a dvojica u Minesoti. A umorili su se danas, takmičili smo se u sklekovima, ja uradio milion.

– Ju, faco! Pa može, sedi ovde. Konobar! Jedan martini.

– A ti piješ martini? Aham, pa… vidi, ja sam mislio da promenimo lokal. Ovo je sranje od mesta, znam ja jedan kafić gde imaju tobogan, žirafe i vodopad. Ja sam ga sagradio, to jest nisam ga ja sagradio nego sam ga sanjao i on se sledeće jutro sam stvorio na mom imanju. Na Jupiteru.

– U, ekstra. Imam ja tetku na Jupiteru, idemo ponekad da pecamo šarane tamo, ja upecala jednog od dvesta hiljada tona, imao facu ko Halid Muslimović. Nismo ga pojeli nego smo ga usvojili kao ljubimca, a bio mnogo pametan šaran, naučio da recituje Bajrona i igra fudbal, bio na probi u Barseloni i slomio nogu na nekom treningu, od tad nije isti. Mogli bismo zajedno na Jupiter da ga vidiš, ja vozim raketu i mogu da je parkiram gde hoću jer sam vanbračna ćerka Tonija Montana.

– Ti si žena mog života.

Da, naravno da sam oduvek vijao akademsku karijeru.

Nasilje

Okej, ovo ti brane kad si klinac al u principu se na klinačko nasilje gleda kao na nešto potpuno bezazleno. Na igru. Moš najopuštenije razbiti nekom glavu, jer nema veze, nisi hteo tako jako da ga gurneš, pazićeš sledeći put. Ćale te tek malo poplaši, tvoja keva zove kevu drugog klinca da se izvini, složiš neku pokajničku facu i stvar je rešena. Već par dana kasnije, ti i ćale se zajedno smejuljite kad se setite ovog događaja, ćale jer je potajno ponosan na tebe, a ti jer si razbio vuglu najiritantnijem klincu iz ulice i prošao praktično nekažnjeno. Nije loše uopšte.

– Matori, jel to neka tri manijaka s šipkama razasipaju sadržaj lobanje nekog lika po trotoaru? Da preduzmemo nešto?

– Ma šta ti je, baš se lepo igraju.

 

Koko džambo ples u šupi

Zajebavam se, ovo možeš i sad.

  • Landarina

    Ovo je ustvari odličan tekst, ali je zbog objavljivanja onog teksta o dijalektima u Srbiji i nemaštini na jugu i njegovog (opravdanog) opljuvavanja prošao potpuno nezapaženo :). Msm meni se sviđa, jer imam dva klinca i slušam svaki dan to o čemu pišeš, i lepo sam se ismejala pri pomisli na odraslog muškarca koji se ovako ponaša (a što je gore znam i njih par koji gotovo da nisu daleko od toga).

  • REALISTA

    E, poslednje je ziva istina. Bio sam drugi, treci razred osnovne, i secam se, dodjem ujutru u skolu, skinem jaknu i ranac, i pobijem se sa drugom iz odeljenja, tako po 3,4 minuta, dok ne dodje uciteljica, i posle toga sve normalno. I tako danima… Ili drugar mi iscepa loptu, ja ni pet ni sest, vec mu zviznem samar. :D I tako…

  • bumblebee

    Ja sam uvijek vol’o da napravim svog igraca sa bijelom kosom i patikama a iz svjedocenja drugova znam da je to bio popularan thing. Eto toliko.