Mek donaldizacija: Hoću mnogo i odmah tog istog

– Jeo sam sinoć u Mekdonaldsu

– I kako je bilo?

Gornji dijalog, osim što odiše dokonošću, praktično je nemoguć. Niko nikada nikog nije pitao „kako je bilo u Mekdonaldsu“ zato što svako zna kako je u Mekdonaldsu. Uvek isto. Poslovično ljubazni studenti ili promašene starije jedinke u jednobraznim košuljama, uglačanim metalnim pločicama sa imenom koje niko neće ni pogledati, iza gigantskih pultova uslužuju mušterije. To rade brzo, mehanički što je u njihovom slučaju moranje, način opstanka – u suprotnom neće stići da urade ono što Poslodavac od njih zahteva. Bezlični Poslodavac je, sa druge strane, obezbedio oruđe i sirovine za što bržu proizvodnju – lepinje i pomfrit u kesama, ogromne plotne (pretenduju da budu roštilj) koje sa obe strane jednovremenu peku burgere i to čine za 40 sekundi. Ono što dobiješ u papirnoj kesi sa slovom „M“ isto je – u Beogradu, Beču, Bruklinu ili Bankoku.

Zato niko nikada nikoga nije pitao „kako je bilo u Mekdonaldsu“.

Ajoj prijatne atmosfere, šega prava, a konobari fini…

Kada je sociolog Džordž Ricer 1993. napisao svoju „Mekdonaldizaciju društva“, želeo je da upozori na nestajanje ljudskosti iz zajednice ljudi. Ako (još sa punim pravom) očekuješ da ti svaki radnik svakog Mekdonaldsa sveta napravi isti plastični hamburger – ti ustvari računaš na njega kao na priključak mašini, nužno zlo od krvi i mesa koje mora da uradi ono što mašina (još) ne može. Ricer se fokusirao na četiri aspekta u kojima je društvo 1993. ličilo na fast food, a danas je izgleda prešlo granicu posle koje nema nazad.

[typography font=”Michroma” size=”24″ size_format=”px”]Efikasnost[/typography]

Merilo svega, kadija, sudija i dželat radnog naroda današnjice. U slučaju Mekdonaldsa, u početnom trenutku A imamo Peru Perića, čoveka praznog stomaka, koji ulazi kroz rotirajuća vrata fast-fooda. U trenutku B, Pera Perić je napunjenog stomaka – zadovoljan, jer zbog prostog punjenja je i došao. Jednostavni vremenski razmak tačaka A i B je kriterijum pri oceni datog restorana, tamošnjeg osoblja, vlasnika i njegove bliže familije. Razume se, što je to vreme kraće, mušterija je srećnija – srećna mušterija je verna mušterija – verna mušterija je zarada.

Lepo vam je ovde, doći ću opet!

Udarništvo je cenjeno svuda – broj stradalih civila nije bitan dok se ratovi dobijaju, suvislost tekstova nije važna dok se tabloidi redovno štampaju, stvarno znanje niko ne ferma dok indeks Singidunuma sabira osmice.

[typography font=”Michroma” size=”24″ size_format=”px”]Kalkulabilnost[/typography]

Ljudi su često iracionalna bića, pa se njihovi iracionalni, nemerljivi, pod digitron nepodvodivi razlozi nemaju zašto uzeti u obzir. Ukus hamburgera je nebitan – uostalom, o ukusima ne vredi raspravljati. Ono o čemu se, međutim, itekako može raspravljati jesu brojke koje govore o poslovanju i broju prodatih hamburgera i Happy Mealova. Na osnovu puke računice, kvantiteta dakle, ima se proceniti i kvalitet rada uslužnih delatnika. Kvantitativni rezon se toplo preporučuje i kupcu, Peri Periću – umesto da vodi računa o nebitnim stvarima kakve su ukus hrane ili ugođaj, Perić samo treba da izračuna gde najviše može da dobije za što manje svog novca. Tako se što punijem stomaku kao relevantan kriterijum pridodaje i što puniji buđelar.

Pa gde to ima tako jeftino, moliću lepo! Dajte mi dva!

Svaki šef sveta pitaće „Da li si uradio to i to“, nijedan neće „Kako si uradio to i to.“ A kada si uradio „to“, odmah možeš da pređeš na još „toga“, jer „ga“ ima na pretek. Često je najbitnije da li je Kobi Brajant prebacio 30 poena – bez obzira da li mu je za to trebalo 40 šuteva i da li su Lejkersi ponovo pukli kao zvečke.

[typography font=”Michroma” size=”24″ size_format=”px”]Predvidljivost[/typography]

Iz procesa proizvodnje – u krajnjoj konsekvenci iz života uopšte – treba ukloniti svaku neizvesnost, svaku krivinu podvesti pod libelu, zgaziti svaku ljudsku bubicu. Jer Pera Perić je gladan. On ne želi da proba ovu ili onu kreaciju, on želi da napuni želudac i creva tako da jedva diše. On ne voli talasanje, oslanja se na iskustvo, a ono traži dobro poznate produkte, nacrtane na svetlećim reklamama iznad glava poslužitelja. To što gladnimo, što nam hrana treba zbog energije – mana je ljudskog organizma, propust biologije. U otklanjanju te mane traži se rutina, ritualno ponavljanje istih radnji sa istim ishodom koji Peri na tacnu stavlja hamburger, koji će, opet izvesno, na isti način zadovoljiti Perinu potrebu.

Danas sam pravio bahanalije, eksperimentisao… uzo pomfrit sa majonezom!

Film, holivudska limunada koju prekida peting, kratka predigra sva posvećena što bržem (a uljudnom) dolasku do penetracije, nekoliko minuta jednoličnih pokreta, poljubac pa spavanje. Uvek je isto, razlike su katkad akcidentalne prirode no suštinu ne menjaju. Dobitne formule ne treba dirati.

[typography font=”Michroma” size=”24″ size_format=”px”]Kontrola[/typography]

Ljudi-mašine se indoktrinišu kako bi se obezbedilo gore pobrojano. Ipak, u skladu sa krilaticom poverenje je dobro, kontrola je bolja, oni koji najviše profitiraju od mekdonaldizovanog društva pobrinuli su se i za nadzor. Pera Perić je pre svega došao zbog mašine – ona će mu obezbediti sadržaj papirne kese koji će postati sadržaj njegovog stomaka. Mašina ne greši, može samo da se pokvari, a tada će je zameniti druga mašina, načinjena istom mašinom kao i prva. Ljudi su potencijalni problem. Zato se i utežu u jednake uniforme, sa jednakim glupavim kačketima – da bi se obeshrabrio individualizam i da bi obavezno svako pitao „kečap ili majonez“, „ovde ili za poneti“. Za svaki slučaj, tu su i kamere, bilo kakvo odstupanje od robotskog ponašanja biće dokumentovano.

Mi smo jedna velika porodica.

Kontrola je najbolja kad je neprimetna. Dres kod se danas nameće perfidno – kao poželjno je, ali nije obavezno nositi kravatu i japijevsko odelo. Ipak, ako ne nosiš, potpuni si debil i jedini koji ne nosi. Isto tako, radno vreme je osam sati, i to će obezbediti čip kartice, ali šef će blagonaklono gledati na one koji rade po deset sati.

***
Logika Mekdonaldsa je prožela sve(t), čovečanstvo je postalo nesposobno za ljudskost. Nje dakako ima – ponekad na ulici, ponekad u kafani ili u krevetu, ali ljudskost nije pravilo nego izuzetak, čak anomalija. I najveći čovek među ljudima velikim delom jeste robot. Sve liči na Pekićevu Atlantidu u kojoj ljudi, kada nakon milenijumske borbe konačno poraze mašine, shvataju da bez mašina ne mogu ni da telefoniraju pa reše da ih ponovo osposobe.

Ovo je prvi deo trilogije mekdonaldizacija, kokakolizacija, diznifikacija. Nastavak sledi kada se oporavite od količine dosade koju emituje ovaj tekst.

  • Švajser

    Kakva crna dosada? Ništa bolje nisam pročitao.

  • iZ

    to neko studira ekonomiju pa pokupio malo zanimacije u knjizi sociologije :D

  • Frizby

    Ironija burazere

  • vilijam de paksi

    izmislio si toplu vodu.Fino.Dehumanizacija pocinje od kad vristeci izadjes iz vagine vristuce zene.Kao klinac krecu price za koga navijas u koju skolu ides ciji si i ostale gluposti.Pogledaj na faksu ti nisi Marko Markovic dobar lik gotivac ne ti si serija brojeva i kosih crta ti imas bar kod na sebi i polako krenes kad te profe ili sluzbenici pitaju koji si ti kazes 345/10 ne svoje ime.Slicno ko u filmu vojnik sa Kurtom raselom film je djene djene ali je sjajno prikazano programiranje jedinke kako bi se uklopila u sistem i to si sraf u sistemu.PROKLETA AVLIJA dame i gospodo ili sraf ili dude lebowski nema trece.ps jedva cekam diznifikaciju drustva to ce biti dobar tekst dizni je zlo

  • Jel_si_jeA

    “Ovde ili za poneti?” – Nosim ovde…
    zbunjeni pogled devojke za pultom… :-)

  • Gde ima da se kupi knjiga od Dzorz Ricera?

  • Plavi Zumbul

    Dozvoli, i nije nesto konstruktivno upotrebljena.

  • Sale

    Dragi Ox-e ,

    sigurno ćeš dobiti same pohvale za tekst jer si i ti kao i McD zadovoljio jednu vrstu potrebe : kenjanje po odvratnoj velikoj korporaciji čije samo postojanje mnogima indicira na budućnost u kojoj je neizbežno da skoro svi nosimo ista odela i radimo bez nekog naročitog razmišljanja a mali deo razmažene i superbogate populacije uživa i ponaša se prema ovoj prvoj grupi kao prema bubašvabama.
    http://www.blic.rs/IT/303655/Covek-koji-uposljava-milion-Kineza-poredi-svoje-radnike-sa-zivotinjama <<< u ne tako dalekoj sadašnjosti

    Ovakve priče sigurno dobro prolaze, pogotovo u Srbiji. Čitaoci su napunjeni instant-potvrdom , tj. zadovoljena je želja da se potvrdi da sve što zarađuje velike pare ima mnogo zla u sebi … ( molim profesora Trebješanina da dopuni ovaj deo :) )… a na sve se može gledati i na drugačiji način.

    Kao prvo – ako ti se ne sviđa nemoj da jedeš tu, ako ti se ne sviđa što su im restorani puni ,trebalo bi da imaš neki veoma dobar razlog. kao npr. http://en.wikipedia.org/wiki/Super_Size_Me
    i pokreni neku kampanju. Ili otvori svoj lanac restorana pa daj radnicima potpunu slobodu u oblačenju i usluživanju gostiju.( srećno sa tim)
    Drugo, niko nije te ljude naterao da rade ili jedu tamo, imaju slobodu izbora pa su izabrali to…

    ( razgovor gosta iz Srbije i Ruskog domaćina u McD u Moskvi

    – zašto jedeš ovde kada toliko mrziš Amere ?

    – zato što je ovde sigurnije nego neki mali restorančić ili fast food, ko zna šta ti stave tamo…)

    Treće, ukusi… tačno je da ne vredi raspravljati ali si zažmurio na jednu veoma važnu činjenicu – to što se ovde prodaje, velika većina ljudi smatra ukusnim…

    Nemoj me pogrešno shvatiti, volim ja tvoje tekstove ( volim i čorbu od karfiola,sarme, burek sa mesom ali i šejk u McD).

    Za crni gazirani sok sa ukusom karamele me zabole isko ko i za McD, samo molim te, nemoj da ponavljaš one teorije zavere o Dizniju , subliminarne poruke i te sranja… dobro jeste možda piše SEX na Lion Kingu, ali nemo da se posereš na crtaće uz koje si i sam odrastao…

  • vjul

    ako nekoga zanima, Ulrich Beck “Što je globalizacija ?” da vidite zašto je Ritzer ipak bio u krivu..

  • Newsweettoffee

    Svejedno je da li su brojevi ili slova. Samo više kombinacija i značenja. Teoretski broj tih kombinacija je ekvipotentan skupu R, ali nisu sve povoljne (npr. ime Drkao umesto Drkao). Dakle, spašava nas to što nam je hardver u glavi još slab.

  • mekvin

    Uh, prijatelju, ala si ti promašio temu…

  • otrovna strelica

    Volim ponekad da odem u Mek… Lep je sladoled… Još tražim dupli preliv… Od karamele… I jedem velike zalogaje… Pa me zaboli slepoočnica… I popijem što ostane na dnu čašice… To je najbolje… I šta sereš Oxe… I jebo vas burek… I jogurt..
    Elem, nemam uvek vremena i nisam uvek raspoložena da zasednem u restoran/kafanicu s kariranim stolnjacima i domaćinskom atmosferom, družim se s konobarom (on reč, ja reč, pa dok proučim jelovnik, pa dok mi on preporuči, pa dok onaj tamo u kuhinji s ljubavlju pripremi izbalansiran obrok prilagođen mom karakteru, raspoloženju i krvnoj grupi). A vala me i zabole više za filozofe ishrane koji vrište da ćemo svi sutra pomreti ako ne budemo jeli ovsene pahuljice i praziluk koji smo lično uzgajili. U dupetu!

  • Stig

    Dave Allen: ” Hocemo li da jedemo nesto, ili cemo u McDonalds ? “

  • To sto se ljudima svidja i prolazi, ne znaci automatski da je dobro. Po toj logici bi rekao da rijaliti emisije odlicne, dara bubamara vrhunski muzicar itd.

  • Sale

    Nisam ja kriv što sile ponude i tražnje ne daju ishod koji bi se sviđao meni i tebi… meni je žao što znamo da pljuckamo po stvarima koje smatramo da su loše a bez ikakve ponude rešenja.

  • Andrija

    Biting a ded hors, maj frend… The mob rules…

  • andja

    nisam mogla da procitam tekst .. ogladnela sam … ZIVEO GMO

  • swatki_maweesha

    jebala vas mekdonaldizacija, tripujete da ste neki filozofi a tekst golo govno. Pametnije bi vam bilo da vec jednom izbacite Gada nedelje

  • Zx

    Cisto je i uredno ali hrana je realno odvratnog ukusa i porcije su smesno male.U inostranstvu je ok otici tamo jer je jeftino-toliko,ovo je realnost i istina.Ne zanimaju me ni bureci ni zdrava hrana vec iskljucivo ukusna hrana i obilne porcije povoljno!