Sumanuta istorija medicine

Izlečiti neku bolest bez trunke medicinskog znanja i tehnologije jebena je stvar. Naši preci, susedi ili neki tamo crnci, na osnovu iskustva (ili trenutnog ludila), umeli su katkad da ubodu pravo bilje za pravu ranu, ne poznavajući aktivnu supstancu koja se iza svega toga krije. Međutim, ponekad bi preovladala bizarna verovanja, duboko usađena u kulturu, koja bi redovno napravila pravu pizdariju i dovela do pogoršanja stanja ili smrti. Šta ćeš, nekada nisi mogao da izguglaš simptome preko interneta i kupuješ trodone ispod tezge, teška su to vremena bila. Kako smo mi arogantni govnari koji vole da se smeju naizgled glupim ljudima i njihovim običajima, evo jedne male liste koja je tu da te podseti koliko narod može biti kreativan kada nema pojma šta radi.

Puštanje krvi

Stavi još jednu, boli me zub.

Moraš da se diviš logici koja stoji iza ovog veoma starog tretmana, jer, iskreno, sa osmatračke strane deluje neprobojno. Hipokrat kaže – “menstruacija predstavlja prirodan pokušaj žene da izbaci iz sebe višak telesnih tečnosti koje uzrokuju razna neprijatna osećanja.” Lepo je čovek primetio da mu je žena tokom onih dana nadrkana i da se samo nešto žali, pa je zaključio da je to do viška krvi. Zašto onda ne bi radilo i na muškarcima? Puštanje krvi se praktikovalo dobra tri milenijuma, i predstavljalo je rešenje za, manje-više, bilo koju tegobu. Imaš temperaturu? Pusti krv! Izašlo ti nešto zeleno na piši? Pusti krv! Kapiraš kako bi se dalje odvijalo. Od šesnaestog veka pa nadalje, pijavice postaju popularni rekvizit. U određenom trenutku, Engleska je uvozila šest miliona pijavica godišnje, i to samo iz Francuske. Kako Srbija u 21. veku uvozi led, možemo im oprostiti pomenutu glupost. Puštanje krvi kao koncept lečenja raspalo se pre nekih sto godina, kada je dokazano da ne samo da nije efektno, već može dovesti do komplikacija, najčešće usled infekcija.

Lečenje side na južnoafrički način

Od ljudi koji su izumeli vuvuzele ništa normalno ne možeš očekivati.

Sad udahnite duboko, prinesite lavor i polako čitajte sledeće rečenice. U Južnoafričkoj Republici postoji verovanje da silovanje novorođenčeta može izlečiti HIV ili sidu. Pauza za povraćanje. Dnevno nekoliko desetina dece umre ili doživi ozbiljne povrede zbog ovog idiotizma. Pauza za povraćanje. Upotreba device kao leka, odavno je poznata, ali nikada nije dostizala ovakve ekstreme. JAR je četvrta država u svetu po broju ljudi zaraženih sidom, odnosono oko 12% populacije je obolelo. Kada vrač izneveri, a nema se para za konkretne medikamente, pojedini ljudi pribegavaju, sasvim sigurno, najjezivijoj praksi ikada. Čisto da podsetim – to je država u kojoj su nas Ganjani naprcali na prošlom Svetskom prvenstvu, pa vi saberite dva i dva i dobićete rešenje zašto igramo sve gore. Ono što ohrabruje su neka novija istraživanja koja pokazuju da korelacija silovanja i lečenja side ipak nije toliko visoka, već su ljudi jednostavno psihički bolesni. Jako ohrabrenje, nema šta.

Čudesni lek protiv kašlja

Mnogo bolje od sirupa od belog sleza, a?

Pre nekih sto godina, farmaceutska industrija nije bila nemoralno pohlepna, zla imperija kakva je danas, već je više bila blago retardirana, nemoralno pohlepna, zla imperija. Kada je pronašo lek koji ima odgovarajuće dejstvo na odrećenu tegobu, nemački hemičar Feliks Hofman je verovatno uzvikuno “do jaja, šljaka, idemo na pivo”. Pretpostavljamo da se tako rodio Bajerov Heroin, lek protiv kašlja. Onda je uletelo Bajerovo polu-pijano odeljenje za marketing i odlučilo da reklamira pajdo kao “zamenu za morfium koja ne izaziva zavisnost”. Štaviše, tvrdili su da uspešno leči zavisnost od morfijuma. Posle desetak godina i nekoliko stotina hiljada b’ate-imaš-koju-dojčemarku-muči-me-kašalj, Društvo naroda zabranilo je korišćenje heroina u te svrhe, a Bajer je izgubio prava na ime heroin i aspirin posle Versajskog mira.

Ludilom lečiti ludilo

Bila je depresivna, pa smo rešili da joj pomognemo.

Mentalno obolele najteže je bilo lečiti tokom istorije. Jednostavno, nije bilo ničega “opipljivog” na šta su se doktori, šamani ili ko već, mogli osloniti. Stoga, činili su, u najmanju ruku, čudne stvari. Britanski i francuski lekari su, sredinom sedamnaestog veka, ubrizgavali ovčiju krv osobama koje su patile od raznih oblika manija. Zašto? Pa ono, ovca je mirna, blentava životinja, pa će njena krv “smiriti divlje strasti pacijenata”. Bendžamin Raš, “otac američke psihijatrije”, oslanjao se na već pomenuto puštanje krvi. Ali, nikada se nije ustručavao da ispusti čak i do litra, jer je verovao “da je to sjajno za opuštanje ludih ljudi”. Ako ta metoda zakaže, nema frke, zavezao bi ih za ruke i pustio da se tako klate satima, jer to “smanjuje protok krvi kroz mozak i opušta mišiće”. Pre bi se reklo da su Ameri uspeli da pomešaju “oca psihijatrije” sa “ocem BDSM-a”.

Za kraj, narodnjaci

"Aspirin? Mošus, bre!"

Dosta smo gledali u tuđe dvorište, vreme je da se posvetimo našoj istoriji. Ne može se sporiti da je Vasa Pelagić bio izuzetno obrazovan čovek i da je bio odličan poznavalac neretko izuzetno delotvorne narodne medicine, ali ponekad je ulagao previše poverenja u nju. Vasa je išao u korak sa svojim savremenicima-psihijatrima, te je ludilo (“sumanutost”) lečio pomoću četrnaest pijavica na čelu i potiljku pacijenta, a idiotizam (“blesavost”) “dobrim mlaćenjem po glavi”. Muči te kašalj? Ne, zaobići ćemo heroin ovog puta. Ovo je tvoj lek – naulji grudi, podgrej kravlju balegu, razmaži je po nekoj krpi, i obavij je oko sebe. Ako si se opekao dok si grejao govna, bez frke – istrljaj svoje sline po opekotini i lezi da spavaš, sutradan će sve biti u redu. Za kraj, ostavili smo najbitniji Vasin savet – “onanisanje, drkanje donosi prvo plašljivost, duboku zaboravnost, a zatim jektiku ili ludilo. To su njegove posledice (…) i retko su gde izostale.” Ima u ovome istine. A i setite se kako se ludilo leči.