Sram te bilo, pa to nije za zezanje!

Svaki put kad neko izgovori rečenicu iz naslova umre beba pande. Ali ne samo to, već sedmi sin sedmog sina blaženopočivšeg faraona Krkobabića zaklapusa bradavicu državne sise koja istače mleko pod jakim pritiskom. Na žalost, to ima i posledicu da Karibik (gazda Big pice da uplati 250 eur pozz) proda nekoj naivčini još jedno parče šper-ploče preliveno rastopljenim kaučukom i podrigušom iz Matijevića. Neke stvari zaista nisu za zajebanciju, a to je definitivno govorenje da neke stvari nisu za zajebanciju.

Hipokrizija nije na listi smrtnih grehova, ali je zapravo mnogo gora stvar od toga. To je boljka kojom si u kontaktu od prvog jutarnjeg klika na netu do ulaska u rem fazu kad konjošeš. Pekarka glumi ljubaznost da bi ti prodala bajat žu žu, poslodavac malu platu naziva šansom za napredak, ti mogućnost da gledaš film bez titlova nazivaš fluent english i tako dalje. Život nužno uzrokuje licemerstvo, tako da smo, ko više – ko manje u to upetljani i ko kaže da nije tako, opet je licemer i može da jede govna.

Licimuri su oni koji kažu “umro čovek, to nije za šalu, a dok je bio živ sprdali se s njim” – Sava iz Kikinde nikad rekao ali kao da jeste

Međutim, kad licemerje uđe u humor, stvari postaju ozbiljne. To je baš onako čistilište koje separatiše normalnog čoveka licemera koji se zgrane kad neko bahato pljune na ulici, a onda krišom ostavlja slince ispod stola kod kuma na slavi jer daleko je ve ce, i onog nepatvorenog licimura koji uživa i prevrće se od smeha kad se neko polomi niz stepenice a onda prebije čoveka koji mu se nasmejao u facu kad je ovaj ugazio u govno bernskog ovačara na trotoaru.

Humor je, zapravo, najveće igralište gde možeš pažljivo ispratiti svaki potez određene individue i analizirati ga. Smisao, način na koji se humor prezentuje i sam odnos prema njemu može dosta toga govoriti o ličnosti. Ne postoji baš neka jasna klasifikacija humora al se nekako laički može podeliti na onaj benigni dečiji, umobolno dosadni  koji pišu budale koje ne shvataju da deca nisu budale, humor Večernjih novosti (Samo mrtav aforističar je dobar aforističar. prim.aut.), humor stereotipa i crni humor.

Stereotipi su najplodonosniji pelceri za humor jer se svuda primaju kao korov i njime svaki smarač uspeva da barata. Najčešće jako loše. Zapravo je jedno 97 posto viceva nastalo na osnovi kako je određen narod glup / pametan / zao, a poznato je da su vicevi rak rana komedije, da u svetu postoji ukupno 3 dobra vica koje ljubomorno čuva poslednji potomak jednog vizantijskog evnuha, i da čoveka koji tišinu u društvu prekida sa „oćete da vam ispričam jedan vic“ treba ko ražnjić nabiti na kolac zajedno sa likovima koji muvaju pičke preko linkedina i šalju poruke PLS endorse me!

Oćeš da čuješ jedan vic o Čedi Prašku?

Biti uvređen nekom stereotipnom forom je signal niskog evolutivnog nivoa živog bića. Bilo da je u pitanju navijačko, nacionalističko, lokal patriotsko ili kakvo god četvrto podjebavanje, ako podlegneš situaciji tako što pregoriš jer je neko negde rekao da su ljudi iz Vojvodine inertni smarači koji umru na 0,3 promila uspona dužeg od 16 metara (a i jesu OPAAAA!) onda jebiga i tvoj život i sve. Isto važi i za Beograđane, Šošone i čudnu rasu sa pipcima umesto ruku iz galaksije M31. Za Bosance ne važi jer se nije zajebavati sa ljudima koji će iz piramide u Visokom pokrenuti i uperiti nuklearne bojeve glave na svakog ko ima drugačiju nomenklaturu za pekarske proizvode od kora (da l je sad ovo samo stereotip ili pak crni humor?)

Crni humor, nešto na šta će svako fino vaspitano čeljade da se triput prekrsti i moli Boga da oprosti onom ko je ogrezo u nj,  je zapravo lečenje sopstvenih subliminalnih strahova i ništa drugo. Jednostavno, Tanatos je sveprisutan u našim životima i filtriranje smrti, bolesti i najgorih nivoa invaliditeta kroz crni humor daje čoveku šansu da se smehom suoči sa njim. Stoga morbidnost crnog humora često prelazi najneverovatnije granice. U principu jedina validna podela humora je na dobar i loš. Apsolutno ništa drugo. Zato je podlo i jajarski reći da neke stvari nisu za šalu. Jer jednostavno ne postoji administrativna granica koja će reći s ovim sme da se šali, ali već sa ovim ne. To bi značilo da svako treba da ima tapiju na pravo da određuje granice, a pošto je to nemoguće, mnogo je bolje da je apsolutno sve za sprdnju.

Ljudi mahom vole crni humor, nevezano za podsvesnu borbu protiv straha, kul im je da imitiraju iskrivljenu facu Stivena Hokinga i znaju da je karburator poslednja stvar koja je prošla kroz glavu pre smrti, ali isto tako znaju da budu govna i kažu “a brate, ne zajebavaj se sa ljudima koji mucaju, moja tetka ne može da sveže rečenicu pola sata, nije smešno, sram te bilo”.

Doslednost je jedna divna osobina kod ljudi. Ako je fora dobra, onda je legitimno zajebavati se sa Đinđićem, patrijarhom Pavlom ili decom iz Etiopije. Ako se prevrćeš po patosu od smeha na fore o Srebrenici onda ti mora biti smešno i da je 95. u Krajini bio lep dan a onda se odjednom stuštila Oluja, makar ti pola porodice stradalo u istoj. Pop sa enormno dugačkom muškošću i beba daunovac bez obe ruka ali sa 4 noge? Nije nemoguće ni od toga napraviti dobar zonfa.

Ako ti nije smešno, onda ništa

“Ženo mrš u kujnu” je samo bajata fora, nema potrebe da se viče MAČOIZAM. Košulja naučnika koji je glavni i odgovorni car za jedan novi naučni iskorak je samo seljačka (nije neophodno biti Ašok Murti da to izvališ), i ne treba da bude inicijalna kapisla da besposlene glupače razapinju čoveka na krst. Ako smestiš crnca u foru kao berača pamuka sa prirodno niskim iq-om onda si za pripadnicu podmlatka ngo-a koji se bavi pravima autističnih foka i mladica breza u parku Manjež samo zatucani rasista jer “CRNCI NISU ZA ŠALU, NEMAJU LEBA DA JEDU I SVI SMO ISTI ERGO JEDNAKI ERGO EKVIVALENTNI”, ali ako isti taj crnac uđe u vic gde kitom istražuje dubinu bazena onda je to hihih uz meškoljenje guzicom.

Umesto filozofskog zaključka na temu: Uvredio te nečiji humor? Ubij se!