Mane društvenih obzira

"Draw me like one of your French girls."

Tama diskoteke, ozvučenje probija bubne opne i mlada tela se izvijaju u ritmu vibracija sopstvene dijafragme, ventilacija radi samo na kip ali je zato vazduh izdašno obogaćen pijačnim parfemom, nedeljnom paklicom sobranja i zefirom telesnog safta što natapa 95%-poliester-5%-spandeks-Made-in-Türkiye-sakrij-pičku-i-bradaje haljine i zajebane Džekson-Polok-se-ispovraćao-i-potpisao-Versaćea majice, DJ Kreten tripuje Ibicu, u korpi promiskuitetna medicinska sestra uvija kamenim dupetom, licem izražajno pripoveda „Prvu brazdu“, konobari strateški uočavaju napaljene pubertelije sa opštom anestezijom od prvog piva i gastarbajtere te obezbeđuju drugu ratu školarine, nose čaše šankeru koji ih rutinski provlači kroz smešu vode, deterdženta i govneta, a kada ga niko ne vidi daje oduška svojim psihopatskim porivima i gura bobana u njih, DIF-ovci nedavno odvojeni od domaćih životinja i irvasa prate opštu situaciju sa ulaza, viđi kurve što čine breacki, masa se uvija i hormoni pršte, neko večeras jebe, jes đavola, ne jebe niko, svi pokušavaju, pa i abnormalno debelo stvorenje što je zamahnulo rukom.

 

– PLЈAS! (sočna onomatopeja udarca po dupetu)

– Šta bi u pičku materinu, ko je – Džaba! DŽABA HAT JEBENI!

– Ej, ćao!

– DŽABA HAT! Džaba Hat me lupio po dupetu i hoće da me upozna! O jebem te Nokijo 3310 bez kamere!

– Kažem: ćao, ja sam Tamara!

– (muk, zabezeknuta faca) …Ćao Tamara, kako mogu da vam pomognem, hoćete da sednete malo?

– Ihihihi, ti si neki džentlmen, ne moraš da mi persiraš!

– Taman posla, ja poštujem starije i uvek ustupam mesto u prevozu, doduše nije da sam imao prilike da to uradim jer me i inače preduhitre, izvolite, sedite.

– Ajde, ne kenjaj, ja sam devedeset….. godište! Mada mi svi kažu da izgledam starije!

– ŠKK?!

– Koliko bi mi ti dao, mislim, godina?

– Četrdeset.

– Ma daj, stvarno?

– Četrdeset, majke mi, ne može više, to je maksimum po krivičnom zakonu.

– Ahahahahahaha, kako si šašav… Šta si ti, advokat?

– Nisam još, ali ako ikada poželiš eutanaziju zdušno ću se založiti za tvoja prava, ne optužuj sebe, niko ne bira da li će da se rodi.

– Ahahahahahaha, pojma nemam šta si rekao ali mnogo si sladak, ahahahahahahaha…

– Jesam, izazivam šećernu bolest, ne bih se duže zadržavao sa mnom.

– Jaaaao, pa ti si i opasan, e, znaš šta (skupljanje usta radi postizanja seksijeg izgleda, faca naprotiv dobija izgled slonovog dupeta, ručerda se diže do obraza, ćevapi nežno prelaze preko njega, grobni šapat) – JA VOLIM SLATKO.

– (onomatopeja samrtnog ropca, bledilo, oči izleću iz glave)

– Nego kako reče da se zoveš?

– …ja sam Mmarhhhh…

– Kako?

– …Ma- (nevidljivi autošamar i momentalno otrežnjenje) Ostoja, drago mi je. Ja sam Ostoja. To je moje ime. Ostoja.

– Baš lepo ime.

– Staro srpsko, po dedi, svi kažu da sam pljunuti on, to je bila jedna ljudina, ja ga doduše nisam zapamtio, ubio se pre nego što sam se rodio, bio je mentalno poremećen, a i pio je siromah, ali je bio čovek i po, dodaj mi to pivo, nije moje, nema veze, to je sterilno, alkohol, AVAJAAHA! AVAHAJAJJAA! izvini, imam tako te smetnje.

– Mukicaaa…

Iz porodičnog albuma

– Šta je mogao siromah, dobro, ubio je i babu pre toga, ali to mu niko nije zamerio, spasio ju je, namučila se idući kroz život u invalidskim kolicima, imala je izraslinu na poslednjem pršljenu od 15 centimetara, kao rep, pa maše njim kad se obraduje, a na sve to bila hermafrodit, ceo život imala krizu identiteta, znala da namigne na devojku o vašaru, pa se samobičevala u štali kad niko ne vidi, bila je jako religiozna.

– A duuuuuša…

– Ne, kažem, ja sam iz poštene familije, to se kod nas nasleđuje, sve su to dobri i pošteni ljudi, šiba ih život a oni se ne žale, šta će, nisu oni krivi što je sudstvo korumpirano, jebem li im majku žutu i onom Dinkiću lopovu što opljačkaše ovaj narod, evo stričevi Zlatko i Duško ni krivi ni dužni sade krompir u Požarevcu, kao fora silovatelji, to je gola laž, ja znam da silovatelji rade isključivo individualno, a sa roditeljima i bratom nemam nikakvih kontakata od 2006., ne znam gde su, poslednji put su viđeni u Cirihu, snimile ih kamere u banci sa hulahopkama preko glave, tako smo se uvek igrali kod kuće, dođe jednom tako socijalni radnik pa ih skine mom bati, a nas dvojica njega u podrum, možda je još tamo, nisam silazio a treba, treba da ga pustim i da mu se izvinim, smorio se sigurno, neće valjda da se naljuti, šta smo znali tad, ja šest, brat sedam godina, koji to čovek može na decu da se naljuti, gde to ima.

– Miiiiice, jooooj… Mukice jedna…

– Ne žalim se. Život me ne mazi ali se borim i nikad ne odustajem, to je moj moto, to sam uzeo iz moje omiljene serije „Alfred Džonatan Kvak“, on me je naučio svemu što znam, kopnom i po vodiiiiii Ostoja svetom brodiiiiiiiiii, osmeh ne krijeeeeeeeeee i nikad ne odustajeeeeeeeeeee, kopnom i po vodiiiiiiii Ostoja redom plodiiiiiiiiiiii, osmeh ne krijeeeeeeeeee i nikad ne odustajeeeeeeeeeee!

– Joj, i ja ga volim mnogo!

– On je iz Holandije, obećao sam sebi da ću jednom da odem tamo, da mu stisnem ruku i zahvalim za sve što je za mene učinio, najmanje jednom nedeljno mu pošaljem pismo, pošaljem ga na holandski RTS pa mu oni tamo dostave, dvaput su oni meni poslali pismo, ja ne znam holandski ali doktor Slavko zna, kaže to mi se Alfred zahvaljuje i moli da mu pišem stalno, eto, ne znamo se lično, ali je on snimio tu seriju samo za mene, mislio je na mene dok je snimao, ma glumčina svaka čast, to je doajen holandskog glumišta.

– Ne znam, meni je to uvek ličilo na crtać, ali ako ti kažeš sigurno je tako jer si mnogo sladak, ihihihihi!

– Pa da! I tako se ja borim kroz život, ali veruj ti meni, ništa ja od toga ne bih uspeo bez prijatelja, mora čovek da ima taj neki oslonac u životu u vidu prijatelja, taj neki prijateljski odnos da ima!

– Da, da! I ja to uvek kažem!

– Eto, doktor Slavko mi je prijatelj i sve to, ali ne mora samo čovek kao ljudsko biće da ti bude prijatelj!

– Jeste! Jeste! Ja imam jednu macu, mislim imam ja i drugarice, ali sa njima nikad ne znam jesu li mi iskreni prijatelji ili nisu, meni često bude teško, tužna sam, to danima traje, te moje drugarice, one budu ponekad tako zle, pa onda uzmem macu, mazim je i igram se sa njom, ona prede i umiljava se i meni je odmah lakše, ona je moj najbolji i jedini prijatelj!

– A meni su najbolji prijatelji Dragan i Paško!

– Jaaaao, pa ti imas kuuuuuuuuuce, je l’ voje one da se igjaju sa macama?

Paško legenda!

– A ne, ma jok, kaki kučići i mačići, to samo sere, piša i linja se, imao sam kuče pa sam ga bacio sa terase, nije to za mene. Dragan je orah, izvukao sam ga iz česnice ispred crkve, a Paško je grickalica za nokte, sad da nas vidiš svu trojicu, na prvi pogled bi rekla da se nikako ne slažemo, ali to ti je ono naše, znaš, zajebancija i to, Dragan ti je mirniji tip, više onako za meditacije i duge razgovore, a potkovan i načitan sačuvaj Bože, šest sati smo juče pričali o Hajnrihu Belu, pa se nadoveza na to sa Hanom Arent, ne voli je pa to ti je, tvrdi da banalnost ni u jednom univerzumu ne može da bude komponenta zla, da je zlo odbija ne kao kategorija nego kao entitet, manihejac stari, a recimo Paško ti je totalno druga priča, on ti je opuštencija, ovako za zezanje i provod, uvek za akciju, večeras ga nisam poveo, danas mu je onaj dan kad sluša Cuneta i pije vinjak, dert neki, šta li je, a da je pošao, pa to bi bilo pišanje, znaš koje provale on ima, šou sa njim!

– Da… Ovaj, da. … Ej, imaš mnogo lepe oči.

– (onomatopeja šištećeg „ojebemtimaterluduvišeaman“) Imam, ali nemam kome da ih dam, pa sam baš mislio da te pitam da nemaš neku slobodnu drugaricu?

– (slonovo dupe se širi pa se oklembesi, na ivici suza) Pa ja sam slobodna!

– (proklinjanje ukorenjenog lepog vaspitanja, odbacivanje inhibicija i prodorni urlik) A u kurac više…! MRŠ! MRŠ SPODOBO ŽIVOTINJSKA! MRŠ DRVOSJEČO! MRŠ LEPI BORO! O D A J E B I!!!

Tagovi:

dijalogžurka