Nimfomanka – umetnost ili besramna eksploatacija?

„Nymphomaniac” je najnovije ostvarenje kontroverznog filmskog reditelja i scenariste Larsa Fon Trira koje je obeležilo prošlogodišnji Kanski filmski festival, kako svojim smelim sadržajem, tako i povratkom popularnog filmadžije na francusko tlo nakon što je 2011.godine posle njegove bizarne izjave o nacizmu bio udaljen s ove manifestacije. Poznat u filmskim krugovima kao „persona non grata“, Lars je tokom poslednjih deceniju – dve uspeo sebe da prezentuje kao ozbiljnog i beskompromisnog umetnika koji nije spreman da „ukroti” intenzitet sadržaja svojih filmova kako bi isti apelovao na što šire narodne mase. Iako je želja popularnog Danca da oštrim scenama odbija veliki broj kvazi moralnih gromada koji prate crkvena načela, pa onda vode ženku pred oltar tek kada je trudna do zuba i ćale obeća da će uleteti stan, reditelj konstantno dobija kontra efekat i sebe plasira kao mejnstrim autora, iako zapravo to želi isto koliko i neko Afričko pleme da ih govedo poput Bona finansira zarad mirisanja postvenih prdeža u medijima.

Apropo pomenutog, i znanja da Fon Trir nije u stanju da  žrtvuje svoj „pripovedački cilj” zarad monetarnog, bilo je za očekivati da će „Nimfomanka“ proizvesti najekstremnije stavove kod publike, te je bizaran broj marginalno različitih recenzija ovog naslova koje kruže po svim vrstama medija u potpunosti razumljiv.

„Nymphomaniac” je i pre izbacivanja prvog trejlera uspeo da oformi interesovanje kod velikog broja ljudi na koje istraživački gledano, ovakvo izdanje nikako ne može da podlegne njihovim filmskim afinitetima.  Iako je apsolutno jasno da „seks prodaje“, Fon Trir je ipak autor od koga i oni najslabije informisani nisu mogli da očekuju  laku erotiku na nivou filmova kao što su „Showgirls“, „Basic Instinct“ i “Žikina dinastija”. Nema buraz ovde epskih plastičnih sisa i uredno friziranih mašnica. Tamo gde je art, tu leži i žbun preko ženskog reproduktivnog organa poput onog koji Bajaga toliko graciozno paradira na svojoj glavi već x decenija u nazad.

Ono što je definitivno istina jeste da je „Nimfomanka“ pravi marketinški fenomen koji je zapravo svojom smelošću da blokira i izbaci određene ciljne grupe gledalaca, napravio kontra efekat i privukao one koji inače ne gaje interesovanje ka „umetničkim filmovima“ i onima gde moraš i da razmišljaš o simbolizmu pokretnih slika. Imajući dovoljnu smelost da se odlepi od klasičnih holivudskih filmskih formula i predstavi kao „gola istina“ pred auditorijumom koji je većinski sačinjen od glava koje ne žive komforno u svojoj koži i seru da ne gledaju pornjavu iako su im dlanovi rošavi kao fejs Malagurskog, jedino što je ostalo da se otkrije u samom procesu gledanja ovog filma jeste da li je Lars snimio pravo umetničko delo koje beskompromisno obrađuje određenu temu ili besramnu eksploataciju koja lešinari na kontroverznoj ideji i tendenciji ljudi da u mrakiću bioskopskih sala masiraju svoju patku tehnikom zvanom trljanje butine o butinu?

„Nimfomanka” je strašna, poetska priča o životnom putu jedne žene koja sebe predstavlja kao nimfomanku. VAUUU, SO DIP, SO MAČ IMOUŠNN! Jebigica, voli snajka da opšti, a i može joj se! Jedne hladne zimske noći šarmantni neženja Seligman nailazi na Džo kako pretučena leži na hladnom betonu. Zbunjen i uznemiren prizorom, Seligman kupi nemoćnu ženu s poda i vodi je u svoj dom kako bi joj pružio neophodnu pomoć. Nakon što uspeva da povrati svest, Džo kreće da otvara dušu dobroćudnom strancu, pričajući mu krejzi manki seks avanture koje trebaju da ga ubede u to da je ona zaista jedna „užasna osoba”.

Iako originalni rez ovog filma traje čak jebenih 6 sati, osnivač danske producentske kuće Zentropa i pokreta Dogma, odlučio se ipak da izbaci i skraćenu verziju, deleći svoj projekat na dva dela (Vol.1 i Vol. 2) jer je izgleda skontao da ljudi ne mogu da seru i pišaju u istu kofu odakle su jeli kokice tokom prvih nekoliko sati gledanja filma. U osam poglavlja koliko ih i ova nova verzija filma sadrži, Džo u vidu naratora pokušava da rekonstruiše svoj zamršeni, višestruki život koji vrvi od asocijacija i isprepletanih događaja.

Kao što biva slučaj i sa svim drugim Larsovim filmovima, kratki sinopsis, iako je donekle precizan, ne uspeva ni jednu desetinu da dočara onoga što ova hiperstilizovana i vizualno smela drama krije u sebi. Vodeći nas kroz bahati seksualni život protagonistkinje, čija nezasita strast i žudnja za intimnim dodirom biva postavljena kao platforma za perverzni humor, ozbiljne posledice neke ovakve zavisnosti, razlike među polovima i standardno gaženje crkve kao da je smrdljivi martin, Lars nam zapravo daje jedno izuzetno turbulentno delo koje oscilira svojim kvalitetom i vrlo precizno skreće pažnju na autorove jače i slabije strane kao reditelja.

Iako se glavna radnja odigrava u jednoj sobi u kojoj sede Džo i Seligman, reditelj koristi konverzaciju tih likova kao neki vid pripovedačkog skeleta iz kojeg proizvodi brojne „flešbekove“ u kojima nas protagonistkinja vraća u prošlost i upoznaje s brojnim bizarnim likovima i situacijama. Da budem precizniji, mi ovde faktički gledamo koga je i šta sve Džo hampovala. Heheh, šašavica nevaljalica.

„Nymphomaniac” počinje zaista snažno i prva polovina (vol.1) je ništa manje od kompletnog remek-dela. Od samog starta možemo pretpostaviti da će ovo zaista biti jedno pravo umetničko delo, a ne soft porn u kojem nisi siguran da li glumci opšte ili premeštaju nameštaj po sobi. Prvi kadrovi filma su naprosto magični. Lars nam daje poetičan niz nelinearnih snimaka, nešto nalik sanovitim sekvencama, ispraćenih snažnom muzičkom pozadinom i jednom od najlepših fotografija koje se trenutno mogu videti na filmu.

Dok Vol. 1 uspeva da prikaže jednu fantastično montiranu artističnu i visoko intelektualnu istragu začetka nezasitog libida protagonistiknje, punu cinizma i eksplicitne erotike koja konstantno balansira na granici apsurdnog humora i nihilizma, Vol.2 gubi na intenzitetu, sere sebi u usta, razvodnjava priču nepotrebnim ubacivanjem elemanata trilera i kompletnog mazohizma, koji samo dodatno vuče dole sa sobom šokantno slabi finalni čin, koji je smislen koliko i onaj u “Hajde da volimo”. Misleći hladne glave, postaje evidentno da je Lars komotno mogao film da spakuje u tri sata i da samim tim finalni rezultat učini mnogo boljim, ali jbg, to nije dovoljno ludački za njegove standarde.

Fon Trir je zaista dosta sebe ubacio u svoju protagonistkinju, što se možda najbolje ogleda u njenom ciničnom stavu i netrpeljivosti prema drugim ljudskim bićima. Na licu ove ženke se više vidi prezir prema čovečanstvu nego u očima Branka Kokice dok ga upišani balavci zaskaču i tripuju da ih vodi u neku pripizdinu da se igraju. Spoznavanje sopstvene moći kao žene i prikazivanje duplih standarda kada je u pitanju tumačenje dela protagonistkinje je ono što ovom filmu zapravo daje najveću težinu. Postavlja se i pitanje koliko je ovakav pristup temi i samom liku zapravo učinio za feminizam. Da li su ženke ponosne na ovakvu predstavu ili će Lars jebati sledeći put kada i prosečan student ETFa? Ipak, to nije tema koju ovde treba pokretati.

Iako su brojni kritičari komentarisali svako poglavlje filma posebno, ovde to neće biti urađeno jer  pominjanjem određenih detalja postoji velika šansa da će se otkriti i više nego što treba od samog filma i  tako većini koja u nekom momentu želi da pogleda ovaj film, uništiti taj toliko dragoceni element iznenađenja. Ono što definitivno ističe Nimfomanku, mislivši primarno za Vol.1, jeste to što film u brojnim segmentima nudi toliko šarenu lepezu raznih teorija koje iako deluju „spot on”, a opet ne moraju da se primene kako bi se razjasnila konkretna situacija.

„Nymphomaniac” jeste izuzetno vizualno „oštar” film, koji pored ogromne doze golotinje nudi i prilično eksplicitne momente sadizma i mazohizma –  Jeeej! <3

Ipak, zaista je  bizarno osuditi sadržaj novog Fon Trirovog filma i nazvati ga besramnom eksploatacijom ove tematike kada isti krajnje ozbiljno prilazi sopstvenom konceptu. Da su ovakve scene naglo implementirane u neki  drugi triler, svakako bi bile smatrane nepotrebnim, a pošto je sama tema filma nimfomanija koja vuče sa sobom i razne seksualne fiksacije,  Larsovi prikazi su ipak na mestu. Bravo, manijače!

Tehnički, „Nimfomanka” je više nego impresivan film. Kadrovi su fantastični, fotografija opijajuća, i to ga čini vrlo lepim za oko. Gluma u filmu je spektakularna. Šarlot Geinsbrou, Fon Trirova muza, ponovo briljira na velikom ekranu. Zaista je neverovatno s kojom dozom posvećenosti i smelosti ova 42 – godišnja glumica prilazi svojim ulogama. Svi koji su i malo upoznati s njenim radom, znaju da od dotične dame Lars zaista zahteva nadrealne stvari, koje ona, nekim čudom, svaki put uspe da ostvari. Posebno treba pomenuti i Stejsi Martin, 22 – godišnju britansku glumicu koja je odlično odglumila Džo u ranijoj fazi njenog života. Ova doskorašnja manekenka je zaista uložila ogroman trud za ulogu mlade nimfomanke, koji je više nego evidentan na ekranu. Iako kasting sadrži još brojna druga imena vredna pomena, treba još posebno istaći i  Umu Turman, koja je naprosto genijalna u svojoj epizodnoj roli.

Kao što je već pomenuto,  „Nymphomaniac”, iako zaista počinje snažno i u svojoj prvoj polovini nudi toliko mnogo genijalnih momenata, on jednostavno u Vol.2 ne uspeva da isprati intenzitet radnje i kreće polako da se rasipa.Iako je finalni čin naprosto očajan, Vol.1 je i dalje dovoljno kvalitetan da ovom filmu obezbedi prelaznu ocenu.

P.S. Da, isti autor je pisao sličan tekst i na “Kakav je film?“. Aj sada olabavi.

  • Ognjen Zaharijev

    au koliko ste izmašili u ovom tekstu, ko je pisao ovaj tekst verovatno nikad pre trira nije gledao i na svu muku nije skapirao ovaj film, tugačemerjad

  • Milan

    Mnogo serete, i tripujete neku intelektualnu velicinu.

  • Иван Кузељевић

    Da li bi ti podelio s nama svoje vidjenje filma?

  • Nikol Kidam

    Istančan, iscrpan, produhovljen, minuciozan, i nadasve koristan osvrt na ovaj tekst. Hvala Vam pametni čoveče, javite se češće, Vaši komentari su zlata vredni.

  • Milan Kamponeski

    Tekst je – književnoakademskim funkcionalnim stilom rečeno – kurčina neoprana. Ne znam dokle će ovaj sajt dopuštati wannabe-intelektualnim gromadama i urbanim izprdcima da zagadjuju virtualni prostor svojim ispovracanim bljuvotinama.

  • Gugac

    Duvaj kurac Kuzo!

  • Никол Кидам

    Занимљиво како је 5 људи констатовало да је текст безвредан, и да аутор глуми интелектуалца, а нико се није упустио у критику дужу од 2 реченице.
    У фазону “Их како бих сад могао да раскринкам ове -wanna be- интелектуалце једним критичким освртом на текст од којег би му се завртела глава, али нећу.”

  • Kmile

    hohohohoh

  • luka

    najgore do sada na tarzaniji. rekao bih da je to pokusaj da se u pseudokritiku ubaci ton tarzanstva, ali zapravo je dosta neuspesno ispalo. na kraju, svodi se na prepricavanje filma i velicanje opstih mesta trirove uspesnosti uz analizu na povrsini povrsine. a nije duhovito i nema stila. kad bi vam vise od 1 od 3 teksta bili ovoliko tupavi, ne bih vise ni citao.

  • qwerty

    vol1 dobar, vol2 los tj. vol1 dobra riba, vol2 losa riba :D

  • eeeeee

    ……..

  • Lynn

    Ako zanemarimo delimičan spojler i to što tekst smrducka na loš prevod filmske kritike iz lokalnih novina nekog pensilvanijskog sela od pet iljada stanovnika… Mislim, ako i ne zanemarimo, tekst je go kurac. Ja nisam došla na Tarzaniju da čitam proliv-traktate večitih studenata žurnalistike, već zbog seksističkog i politički nekorektnog humora i kvalitetnog hejta oslobođenog svake vrste moralnih i socijalnih ograničenja. A ni film vala nije mnogo bolji od teksta, klasično evropsko hiperliberalno izdrkavanje. Nema filma dok Brus Vilis ne digne u vazduh aerodromski terminal i još jedno tri, četiri boinga 747 obaška.

  • asdf

    ne znam dal je gori film ili opis filma. go kurac i jedno i drugo

  • ophi

    uff…odakle da počnem…prvo što sam primetila je tvoje mišljenje da je Džo puna prezira prema čovečanstvu, a smatram da to nije tačno i da je više reč o osobi koja je manje usresređena na svoja osećanja, a više na svoje nagone i ima neki čudan spektar osećanja, recimo najviše osećaj otuđenosti…nešto kao Merso u “Strancu”, po meni…
    Volim što su von Trier-ovi likovi mnogo kompleksniji nego što bi to moglo da se opiše, ali kod Nimfomanke me izuzetno nervira ta prepotentnost koja se oseća kroz ceo film, tipa filozofski razgovori, ili trenutak kad ona teatralno odjebe one žene koje su htele da je izleče od nimfomanije. Smara me kad neko toliko očigledno forsira svoju filozofiju tamo gde možda može suptilnije da prikaže stvari. A i taj iskrivljeni svet koji toliko gubi vezu sa realnošću da mi postaje patetičan i nepotreban. neki delovi filma su mi skroz okej (tipa činjenica da su oboje napustili dete, a on joj je pre toga priredio najgoru dramu oko toga što ne čuva dete…licimur)….ali kad gledam u odnosu na ceo film, žalim što mi se tih 4 sata neće nikad vratiti. mogla bih još ali mislim da taj film ne zaslužuje toliku pažnju. a definicija kao definicija mi je malo čudna, zato što me više asocira na neki dug komentar na filmskom forumu kog ne bih više puta čitala. toliko.