Izmišljeni intervju: Džej Ramadanovski

Donji Dorćol. Opasan kraj. Makar u nekim pričama. Da li je do septembarskih 27 u 8 ujutru, ili do čega drugog, ali najopasnija slika koju vidim je atak psa lutilice, čistim dorčolskim urinom na drvo marke „Lipa“ i tiraniju pripadnika elitnog dorčolskog odreda penzionera, koji točkovima torbe prepune zeleniša teroriše vreo asfalt trotoara. Nezanimljivo totalno.

No, da pređemo na stvar. Šta ću ja na Dorćolu? Razlog – jutrošnji poziv koji me je prekinuo iz slatkog sna. U pola 7, sabajle. Nepoznat broj (oh, kako sam se ponadao da je mala pajdomanka s beer festa od pre 4, 5 godina, konačno primetila kako sam joj u telefon krišom ukucao svoj broj, dok je povraćala po meni).

-Flashback-

Tarzanija: (mamurnim baritonom): Halo!
Druga strana žice: Zdravo, ovde Džej.
Tarzanija: A?
Druga strana žice: Džej, brate. Pevač. Mali, ćelavi. Ciganin, bre, šta se praviš ko da nikad nisi čuo za mene?
Tarzanija: Aaaa…Džej, da, jasno.
Druga strana žice: Slušaj, žurim. Ovako stoji stvar. Čuo sam da je „Tarzanija“ bog i batina kad su u pitanju internet mediji, hoću da dam ekskluzivni intervju za to vaše govno. U 8 sati đido mova na Dorćol, u ovaj moj kafić. Znaš gde je?
Tarzanija: (podošlim tenorom): Ok, dogovoreno. Znam.

Dig'o sam ruke od spora.

Summa summarum: Ne, nije me zvala ona riba da joj „odradim intervju“, nije ni, recimo Džej Kej iz Jamiroquai, ni Mike Patton-a iz omiljenog mi Faith No More-a (uh, garant je odradio u bekstejdžu onu sisatu folklorašicu na Exitu prošle godine), nije čak ni neka silikonska splavarska pevaljka sa vokabularom od 2 strane A4 formarta, nego Džej! Šta da se radi, kapitalizam ne pita za pol i estetiku. Intervjuiši i crnog đavola ili jedi parizer.

-Real time-

Stižem u baštu kafića. Žive duše nema sem očekivanog domaćina zavaljenog u stolici. Nezaobilazna pljuga u ustima i znojavo čelo mi žele dobrodošlicu.

Džej: Zdravo, sine, sedaj.
Tarzanija: Zdravo, Džeje, ja sam vaš veliki fan. Omiljene pesme su mi…
Džej: Ej, mali, ne kenjaj, ’leba ti, koje kurac omiljene moje pesme, vidim odma’ da si neki urban lik. Šta mi persiraš, mojne da se foliraš.
Tarzanija: Ok, Džeju, kako ti kažeš.
Džej: Džej, brate. Džej! Šta me menjaš po padežima, koju pičku materinu. Vidi onu bicuri preko puta! Prcaš li ti šta?
Tarzanija: Kako misliš? Aaaa, da, da, seks i to. Jasno. Upražnjavam, dabome.
Džej: Kurac moj ti prcaš. Nebitno, ovako stoji stvar. Ovo će više da bude neki moj monolog nego klasičan intervju, mislim, jebe mi se da me ti pitaš nešto, i onako pojma nemaš šta bi. Jesi čuo za Njutn – Lajbnicov sindrom?
Tarzanija: (zatečen ko Kengur i Jasna, kad ih izvali drug Raja tokom pohoda u Titov rodni jkra): Ono…jesam, ali kakve sad to veze ima?
Džej: Vidi, to je bilo obrazloženje presude pre 20 godina u mom slučaju sa šatro bendom iz zemlje kengura, koji su podmuklo ćornuli moj hit „Mrak mrak“ i preradili ga u ljigavu stvar o nekom udaru groma, čega li već. Misliš li ti da oni jebu ribe, a?
Tarzanija: A? Aaa…pa da, oni su poznat bend, a grupi devojke vole…
Džej:Ma, ne kenjaj, bre, mali, ja sam pojebao više od njih…Nebitno. Da se vratim na stvar. Oni su mene tad izjebali, jer sam bio mlad i zelen. Dali mi neke pare da ih ne ganjam po sudovima za plagiranje. Meni, jebiga, lova trebala, kriza bila u pičku materinu i prihvatih to obrazloženje da smo zajedno došli do iste ideje u isto vreme. Mislim, teško zavrnuti Cigu kome se celokupno znanje iz matematike svodi kako, uz pomoć šibicarenja, od 2 dinara da napravi 4. Mislim, jebe mi se i za tog Njutna i Lajbnica. Šta misliš, jesu li taslačili oni?

∭dxdydz=kako sam dobro jeb' o sinoć!

Tarzanija: Paaa…ne verujem, oni su bili veliki naučnici, mnogo vremena su provodili uz knjigu i…
Džej: Joj, koji si smarač. Jebali su, bre. Zapadna mašinerija je to. Nego da nastavim. Rešio sam ponovo da uzmem pravdu u svoje ruke, dosta vremena je prošlo, a ja više nisam tako mlad i naivan, angažovao sam onog Tomu Filadelfiju, što je Slobu branio, ima sve pare da im uzmem. Trzalice za gitaru će morati da prodaju da mi nadoknade štetu. Onaj čupavi, što je mali ko ja, samo nije ganci, jebiga…e, njemu ću sako i gaće da skinem, pa nek go trči po bini. Mada, priznajem, agresivan je i drčan, garant guzi ko ma’nit. Šta misliš?
Tarzanija: Paa…misl…
Džej: Zaboravi, a u pičku materinu. Šta si zapisao, zapisao si. Malo ti to uobliči i izbaci, jebiga, ove psovke. Hoću da prvo naša javnost sazna kakvi smradovi ti čupavci australijski. E tako, slobodan si sad. Idi. I jebi nešto, pod hitno.

Tekst poslao čitalac Oćudabudemčlantarzanije. Ako i ti želiš da se hvališ babi i komšinicama kako si postao popularan, pošalji teksta na  citaoci@tarzanija.com.