Preprodavci humanitarne pomoći

Nedavno smo se svi u Srbiji ujedinili pred tragedijom koja prosto iz čoveka izvlači saosećanje, suzu i poneki SMS. Imali smo priliku da pokažemo koliko smo ljudi, i više od toga, koliko smo i dalje uprkos svemu, nekakvo kurčevo društvo, da smo i dalje u nekakvom međusobnom odnosu koji ne uključuje ni radnu knjižicu ni lubrikant, da i dalje osećamo nešto jedni prema drugima. Neki to zovu solidarnost. Neki to zovu empatija. Šta god da je, u pitanju je sila golemija od ega Biljane Srbljanović, sila koja je uspela da iz u suštini siromašnog i ojađenog naroda iscedi neviđenu količinu konkretne pomoći.

Naravno, pričam o slučaju male Tijane.  Tih dana, sećamo se, nije to tako davno bilo, cela Srbija je brujala, svi su zdušno navijali da jedna devojčica pobedi u “utakmici života”, svi, svi, svi su hteli da pomognu.  Osećali smo da tako pomažemo ne samo Tijani i njenoj porodici, nego i da pre svega pomažemo sebi samima da se osetimo kao ljudi, kao kolektiv koji ima snagu veću nego pojedinac, snagu da pobedi besmisleno, ničim izazvano zlo. Vaistinu, cela Srbija je tih dana bila mala Tijana.

I svi znamo kako se ta priča završila.

I jesmo li nešto naučili iz te priče?

Jer priča nam se ponovila, samo otprilike puta milion, evo, pre desetak dana. Samo što je ovaj put i bukvalno, cela Srbija mala Tijana.

I ono što se meni čini je da joj je sudbina ista.

Završiće svoj kratak život (jer ova inkarnacija Srbije je zvanično rođena 2006.) okružena stručnjacima koji su suviše kasno došli da joj pomognu, poslata u smrt od strane „stručnjaka“ koji ne umeju da joj pomognu, do poslednjeg trenutka verujući u to da spas ipak nekako mora doći – jer kakav je to svet koji ubija nedužne devojčice i kako to kada ima toliko ljudi koji su spremni da odvoje sebi od usta da je održe u životu, koji prosto moraju da veruju da svojim delanjem mogu da promene nešto?

Skončaće Srbija uskoro na aparatima, jer to se događa kada se država ne meša u svoj posao. Kada ne postoje mehanizmi za pomoć onima koji su ugroženi. Kada se stvari prepuste ličnoj inicijativi, jer ne može lična inicijativa da zameni sistemske mehanizme, ma koliko široka, ma koliko potekla iz dobrih namera i ma koliko postigla u nekom konkretnom slučaju. Ali dobro, pričali smo prethodnih dana skoro samo o tome: kako je vlast ne samo nesposobna, nego kako bi svaka vlast u poslednjih 30 godina bila nesposobna da se nosi sa ovim jer nam brate u praksi država ne postoji, rastočila se, procurela kroz crvotočinu, ostala samo konstrukcija koja čeka da je skupljači sekundarnih sirovina razmontiraju i prodaju na otpad. Jasno je koliko su govna ispali svi redom, od Vučića i pripadajućih mu slina i seljakovića, preko Malog organa, do jezivih likova kao što je Miroslav„boli me kurac čuvaće me Vučić, jer ako ja padnem to znači da pada i Mali, pa posredno i Vučić haha pušite ga sirotinjo“ Čučković.

Naravno, da će pičkousti da čuva čučkoustog, kada je iz svakog medijskog nastupa jasno da su oni u fazonu da ništa nisu krivi. Vlast se pravi da je sve uradila do jaja, a u tome joj zdušno pomažu mediji, koje sve čvršće kontroliše ili se samokontrolišu u strahu da će izgubiti oglašivače (u slučaju većine televizija, novina i „portala“) ili finansiranje od strane DB-a i bogatuna koje su deo DB struktura (u slučaju „prodaju se na trafici ali nisu novine“ Kurira i onog Vučićevićevog bris-papira kome ni ime ne treba navoditi). Ali svakome kome vijuge nisu ispeglane  sa 7 sati tevea dnevno lako može da bude jasno da ne da nije do jaja, nego da je malo gore, tamo negde u kurcu. Samo treba da ode da vidi na šta liči Krupanj npr. E, zbog toga im nije dovoljno što nas prave blesavim i jebu u mozak kako je „bog sve kriv“, kako „nismo mogli ništa jbg“, nego još iz svih tih medija moraju da idu kojekakve priče za preusmeravanje pažnje, od haarpa do teletona i poziva građanima za pomoć, po klasičnom principu prve strategije manipulacije koji je definisao Čomski.

Vratimo se na slučaj male Tijane. Sada opušteno mogu da kažem da je to bio samo test. Ne kažem da je to bilo svesno i planirano  – ali jeste pokazalo kako smo spremni da ko volovi zalegnemo kada treba pomoći nekom u nevolji. I to je neko video i zapamtio. Ta ljudskost, to što nam luči oksitocin kada nekom pomognemo jer nam mozak govori kako smo do jaja, to što nam pomaže da zaboravimo koliko je sve oko nas u kurcu, makar na trenutak, to nije ostalo neprimećeno. I normalno da su to onda i iskoristile ove gnjide koja čuče kao gargojli u medijima i sede kao guzice u foteljama? Što nas ne bi govna navukla i sledeći put i zavapila MI NE MOŽEMO NIŠTA, GRAĐANI POMOZITE!

I građani pomažu. Jer jebiga, ljudi su većinom  pristojan svet koji ne piša u lavabo i ćuti na sahranama. Samo što sav taj trud i svo to pomaganje ne mora da znači da ćemo uspeti da prebrodimo tragediju. Jer uprkos svemu, Tijana umre i svi se osećamo kao da navijamo za Atletiko. I govnima to ne bude dosta, pa još razvlače njene matorce kao šatro da su skupili te silne pare da bi mogle da zapale na Surinam na koktelčiće za doručak i privatne šofere do plaže svaki dan do penzije. I mi smo u fazonu, okej, daj sledeći trač, sagni glavu, juri taj posao za petsto dolara, bog da te vidi. A onda se petina Srbije udavi u poplavama i svi se osetimo otprilike kao da smo u četnicima 1945. I govnima ni to ne bude dosta nego još posle pričaju kako su oni sve super uradili i još kažu da su GRAĐANI KRIVI jer kao nisu hteli da se evakuišu i jer šire paniku! Pa pička li vam materina krvava gonoreična, ne, nego treba da veruju državi koja ih je sto puta zajebala još od zajma za preporod Srbije? A šta je bila ona Vučićeva patetična predstava nego širenje panike?

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Čekaj, čekaj, i onda GRAĐANI šire paniku? Pa stvarno BOŽE, IMA LI TE bez upitnika.[/typography]

Slučaj male Tijane i slučaj ove poplave su spektakularni događaji koji otvaraju prostor da se ljudskost i empatija iskoriste na najpodliji način – za namicanje rejtinga i ispiranje mozgova. Da bude jasno, ne govorim o samoj bolesti i samim poplavama, nego u načinu na koji su se oni javno otelotvorili. O tome kako je nalet surove realnosti s kojom nema rasprave napravljen na spektakl, kako bi to nazvao DeBor, posle petog vinjaka, da ga je srpskom učio Kristijan. O načinu na koji smo svi mi učestvovali u događajima, vođeni činjenicom da je država nesposobna i urušena, manipulisani medijima koji su senzacionalistički i režimski. O osnovnom metodu pomoću kojeg su uspeli da nam skrenu pažnju sa stvarnosti i sa suštinskog pitanja.

Slučaj male Tijane i slučaj ove poplave su takođe simptomi – simptomi organizma na samrti. U oba slučaja, imamo situaciju do koje dolazi bez ikakve mogućnosti ljudskog uticaja. Nastaje smrtonosna bolest ili pada prepotopska kiša. Sila: viša. Ali, ključno je što u oba slučaja postoje načini da se situacija olakša. Čak možda i da se reši. Postoje pravila igre, ti znaš da ne možeš sama, što bi rekao Haustor. Odavno smo se dogovorili da stvar ide tako što mi svi kao dajemo nešto u zajedničku kasicu i onda biramo neke ljude koji se brinu o toj kasici za stvari koje svima trebaju, ali za koje mnogi nemaju vremena ni znanja. To se jebeno zove država. A ne agencije za zapošljavanje (činovnika u državnim agencijama) istraživanje ruda i titranje muda šeicima i bugarskim narko dilerima koji gledaju kako da operu pare.

Ali pošto su strukture države zatrpane kradljivcima vazduha, genetskim škartom iz porodica moćnika, studentima koji neće da gube vreme na svoje fakultete i intelektualnim veličinama kojima je  prethodni vrhunac CV-a bilo vozačko mesto u javnom preduzeću, onda te strukture očekivano implodiraju. Jebeni RZZO troši više para na liftove i službena vozila nego na lekove i operacionu opremu. Jebeni budžet za vanredne situacije se smanjuje na 70% minimuma, a resor se tretira kao treći čmar (na laktu) i dodeljuje hodajućoj cirozi od čoveka samo zato što moraš nešto da izmisliš jer imate dil da dotično govedo bude u Vladi. Ma nema veze, jer kada se dogodi neko sledeće sranje, uvek možemo da pozovemo građane da pomognu!

I tu je suština cele priče: donacije, humanitarna pomoć, charity, uopšte bilo kakav vid pomoći koja nije direktna lična milostinja i fizička pomoć – sve to potpada pod isti mehanizam otuđenja čoveka, koji skreće pažnju sa suštinskog pitanja – zašto nema pomoći od onih čija je odgovornost da je organizuju? Jer, iako će uvek u ljudskom biću postojati taj impuls empatije i altruizma, ako ga ostvarimo tako što pošaljemo SMS ili odnesemo pelene u prihvatilište, zapravo ga nismo ostvarili. Nismo opipali nesreću, nismo uložili ono što je najneposrednije naše: naše telo i naše vreme. I dalje nismo u neposrednom kontaktu s tragedijom, tako da ona utiče na našu svakodnevicu. I dalje sve ima posrednika, medijatora, medij. Crveni krst. Mobilnog operatera. Državu.

Kada nešto ide kroz posrednika, on se uvek ugradi i može time da manipuliše. I posrednici to dobro znaju. Kao što Slavoj Žižek lepo primećuje, sada brate možeš novcem da zameniš ulaganje svojeg vremena, truda i misli u pomoć drugome. Posrednici ti to aktivno omogućavaju, gledaju kako da u okviru sistema kanališu tvoju empatiju, tu ljudskost koja bi te možda naterala da popizdiš zbog nepravde i jebanja u mozak. Danas možeš da spasiš prašume tako što kupiš kafu, da spaseš gladno dete tako što svom detetu kupiš pelene – sve lepo piše na pakovanju. Sve su završili umesto tebe, tvoje je samo da calneš malo keša. Samo su ovi naši amateri, pa te i dalje zovu da ideš na nasip, jer ne moraju da budu sofisticirani, nisu korporacija nego političari, boli ih kurac za profitabilnost, daj samo brend imidž. A i imali su vala čist zicer – situaciju u kojoj zaista pozivaju nas da pomognemo nama, a ne tamo nekim crnčićima što moraju da golim rukama beru zrna kafe i prenose ih u nozdrvama do sabirnog centra gde ih čeka ručak od škart zrnevlja kafe. Začarani krug koji amplifikuje snagu empatije na n-ti stepen. Ali u suštini, ista perfidna priča: tvoje dobro delo postaje deo nakaradnog sistema, deo problema, održavaš sistem time što deluješ unutar njega umesto da se pitaš što on sam ne reši problem.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]- Svaki put kad tapnem, jedno dete u Africi umre[/typography]

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]- PA PRESTANI ONDA DA TAPŠEŠ, KEKEKE[/typography]

I zato su vlast i mediji u ovoj situaciji pokazali da su najgori šljam, dno dna, minut ćutanja žrtvama poplava i poginulim navijačima, gori od tih fantomskih preprodavaca humanitarne pomoći o kojima se šire glasine (opet preusmeravanje pažnje). U stvarnosti, jedini preprodavci humanitarne pomoći su baš oni, jer profitiraju na pomoći koju mi, sluđeni ovim jebenim simulakrumom života koji pokušavamo da živimo, dajemo jer ne znamo šta ćemo više.

I samo da bude jasno: ne pozivam ja sad na revoluciju. Da, mislim da bi jedino rešenje sad bio neki totalni reset sa idejom, recimo, kao u Portugalu 1974. Ali, takođe mislim da se to neće desiti, jer setimo se Portugala 1974. Setimo se male Tijane i toga koliko snažno ama baš niko nije otišao pred RZZO da se najebe milosne majke direktorima ili ministru. U stvari, bolje je da se setimo rata, sankcija, opet rata, 5. oktobra, prodaje naših građana Hagu, pljačke društvene svojine i još koliko ti treba drugih prilika da se jako i do samog kraja SAMO NAPRED OBILIĆ dignu poljoprivredne alatljike i okite vešala na Terazijama. Prilika koje nisu iskorišćene.

I zato ne verujem da ovde ima snage za revoluciju, jer ne vidim odakle bi došli ti ljudi. Možda iz redova svih onih koji su dobrovoljno otišli u Obrenovac ili u Krupanj ili na nasipe u Sremskoj Mitrovici i lično se suočili s tragedijom. Onima koji su svojim telima, razmišljanjem i vremenom pomogli da se ona prevaziđe. Takvih je bilo na hiljade. Ali, onih koji zavise od stranaka koje su do sada bile na vlasti ima na desetine, ako ne i stotine hiljada. I zato ovaj narod, ipak, izgleda, ima državu tačno kakvu zaslužuje. Nije kriv Vučić, mi smo govna. Iako smo, eto, dobri u duši.